субота, 8. новембар 2014.

s poštovanjem

Poštovani čitaoci, osvežite svoje stranice.

Sedim u kafiću i ne znam šta da ''poručim''. Osim toga da je glupo sedeti u kafiću u kome ne znaš šta da naručiš. Osim kafe. Ili piva. Koje imaš i kod kuće. Volela bih automat za kafu u busu. Može i kuvalo. Ili onaj mini frižider. Stvarno bih to volela. Sve, samo ne čokoladice, pacijente, smradove i majmune. I automate. Koji ne daju kafu, već upravo obrnuto - glavobolju.

Ženi iznad čije se glave nadvijam u busu da bih napravila mesta za stodvadesetsedmog putnika teške kategorije, šeta neki insekt po ''ponedeljak'' frizuri. Boja kose je baš crvena, ono, orangutan-bakarna. Htedoh da zamahnem rukom da joj skinem užurbanog gosta s glave ali odustadoh od ideje, iz više razloga. Prvo, teško da bih svojim motoričkim sposobnostima uspela da izvedem taj manevar tako da je ne odalamim, i tako ispadne da i sama imam goste po glavi. Drugo, ako bih se baš potrudila i pokušala da izvedem to što suptilnije, ispalo bi da je bištim i sama bih sebi zaličila na primata. Treće, jedan gost po glavi putnika je sasvim ok, pogotovo užurbani. I pogotovo danas, u vreme slava -  kada je svima gostiju preko glave (jer ih je i) više nego ukućana - i u vreme ludaka čiji su mnogobrojni gosti još odavno unapređeni u podstanare - zbog svoje tendencije ka zadržavanju i nastanjivanju glave (tako) obolelog.

Kad sam već kod večite teme GSP-a, gostiju, pacijenata i glave, u moju - a verujem da nisam usamljen slučaj - od pre dvadesetak dana uselio se neurotični manipulativni automat s sindromom pokvarene ploče, poremećajem ličnosti i teškim oblikom amnezije, pomešanim sa ozbiljnim problemom prepoštovanja žrtve srpskog državljanstva i bez ikakvog poštovanja gramatike srpskog jezika. Dvadesetek dana ležem i budim se sa mišlju o tome kako negde treba da učitam nekakvu kartu, koju bi nekako prvo trebalo da posedujem, valjda. Pisaću peticiju da i na trafike instaliraju neki automatizovani oblik savesti da me podseti da kupim tu jebenu kartu, jer ovako ne ide. Samo se jedem i ludim što me žena toliko puta s poštovanjem podseća da nemam kartu koju toliko želi da očitam. Ne mora ni automat, nek' samo daju ovima što već rade na trafikama drugi tekst, pa recimo umesto ''da li želite Bonžitu, ili možda upaljač, ili ste za neku bombonicu ili pak preferirate žvake - evo baš su na akciji?'' samo prebace na ''poštovani kupci/če, kupite svoju kartu, o čijem očitavanju ćete kasnije više (hiljada puta) čuti od naše programirane koleginice - evo baš je u akciji''. Tako nekako.

Ranije mi se u prevozu samo leti vrtelo u glavi - zbog vrućine, manjka kiseonika i viška neokupanih glava po kvadratu/kubiku vozila. Ni sanjala nisam koja je banja prevoženje javnim sokoćalima bilo pre nego što su vlasti rešile da pokažu da i oni imaju para i umeća da idu u korak sa najsavremenijim tehnologijama izluđivanja širokih narodnih masa. Ovo je vrtoglavica kakvu je teško opisati. Svojevrstan način ispiranja mozga genijalnom metodom repeticije istih nekoliko reči u intervalu prekratkom da se ispirani mozak putnika oporavi, sve dok mučeni putnik napokon jednostavno ne odustane i napusti vozilo, bez ideje gde je i kako će odatle dalje savladati putanju koju je imao pred sobom u PPP životu (Život ''Pre Poštovanja Putnika''). Kako bolje kazniti poštovane putnike za to što imaju ili nemaju kartu nego tako što ih nateraš da prestanu da koriste usluge koje jesu ili nisu platili? Pa to je genijalnije od čokoladica. Slično kao sa pretplatom - ko ti kriv što jesi ili nisi plaćao, kad si svakako glup...? Samo, sumnjam da će na kraju ukinuti automat kao pretplatu, ili nedajbože ceo Bus+ koncept. Previše stvari su naučili da nauče usput. Recimo, koliko ljude zabole za te karte. Pa onda, koliko posetilaca teretana se vozi gradskim prevozom i vežba na očitavačima karata za koje ih zabole. Evo, čak su ispravili i ''vašu'' u ''svoju'' kartu. Moram da primetim da su se ipak iscimali da prelistaju koju radnu svesku za srpski, pa verovatno i konsultuju nekoga sa doktoratom, pa opet sve to nasnime, pa privežu za tolika vozila... Ne ne, super. I posle kažu kako niko ništa ne radi u Srbiji. Eh!

Šta je sledeće? Smem ja da predložim? Vikend za dvoje u Jošaničkoj banji ili Banji Vrujci za bilo kojih dvoje prvih koji ispoštuju svoje automate u barem 3 od 10 vožnji? Besplatna ugradnja jednog silikona u deo tela po želji za svaku cicu koja je u štiklama uspela da pronađe očitavač koji radi barem 2 od 5 puta koliko se vozila autobusom u poslednjih godinu dana? Gratis 100 vožnji i raspevavanje na registrovanih 237 plaćenih i propaćenih? Velika Milka sa keksom i dodatnom dozom E160 za svaku mesečnu kartu ne stariju od 6 meseci? 1001 noć sa predsednikom ludnice, Aleksandrom ''Ništa Mi Nije Smešno'' Vučićem, za svako očitavanje karte načinjeno pre ulaska kontrole u vozilo? ... Ima tu toliko potencijala za dodatno poštovanje.

Gledam te sapatnike s kojima putujem svakodnevno. U 7 ujutru izgledaju kao da se vraćaju s posla. Umorni, ispijeni, otečeni, teških kapaka i još težih srca. Mrtvi. Neke dve petnaest minuta seru o neko dvoje koji su se razišli. ''Juuu pa otkud to?'', šokira se ova na štiklama. ''Pa ne znam jebiga kaže M. nema više strasti, otkud znam'', kaže druga, u krznu neke sitne daleke životinje. Ne gube ljudi strast u vezi, strast prema partneru. Ne razilaze se jedno od drugog. Razilaze se sami sa sobom, gube strast samo prema sebi, prema životu. I ne krivim ih. Kad slušaš jedno te isto gde god da se zadesiš od glasova istih i poremećenih i nikad svojih, pa tako celog života - kako ostati strastan i živ? 

Lako.

Budite vlasnici samo onih karata koje sami napravite i koje vode samo tamo gde stvarno želite da idete i budite slušaoci samo onih glasova koje sami proizvodite. A verujte, koliko god tihi da vam se čine, ništa glasnije ne postaje od glasa koji ima i hoće vlasnik glasa da čuje. I ništa jače ne ostaje od Misli koju rodi takav Vlasnik s takvim Glasom.

S poštovanjem,

Vlasnik Svog Glasa, Glasnik Svoje Misli

среда, 1. октобар 2014.

smeh do suza

Bio jednom jedan pos'o. Kakav pos'o? Strašan pos'o. Narogušen ali proš'o.

Sedim u vozilu gradskog prevoza na liniji 42. Bila kod ortopeda za ovaj moj kuk napaćeni. Sedim i razmišljam kako mi je sedenje i napravilo svu frku koja se završila rendgenom. Sedim ali bar ne sedim. Mislim na ono što se manifestuje menjanjem boje dlake iz bilo koje u belu. I na sve ono što tom sedenju zna biti uzrok.

Sedim u 46-ici neko vreme posle sedenja u onom što me poznatoj civilizaciji vratilo sa Banjice. Gledam se u pleksiglasu iza vozača. Kosa mi je super jebote. Kuk ne boli. Bolucka me koleno, ali nije strašno. Nije narogušeno. Prošlo je. Prošlo je bojkotovanje mog tela zasluženo žrtvovanjem istog bez objašnjenja uma.

Žena iza mene priča o odlasku u šumu, divljinu, jer je razočarana u državu. Kuća joj je poplavljena, pare nije dobila niti će, pljuje Vučića. Ja se setim klipa "Vučić: Nosim tange*. Jedva se suzdržavam od grohotnog smeha.

Smešno mi je. Smešno mi je što se Staračka Igraonica naziva(la) poslom. Smešno mi je što nikad ne znam da li mi je jedna noga kraća ili je duža. Smešno mi je što se žena u najstarijem živom primerku 46-ice tek sad razočarala u državu. Smešno mi je što mi je sve to smešno. Tužno mi je samo što se suzdržavam da se grohotom nasmejem svemu što mi je smešno.

Vlada mi spravio obrok sa gomilom belog luka i ljute papričice. Stvarno je ljuta. Ono, sline kreću iz nosa, beonjače se crvene, kreću suze, usna duplja gori. Što volim kad je ljuta papričica stvarno ljuta. Znaš s čim imaš posla i srljaš u ljutinu. Trpam žvake u usta po završetku, jer tad počinje socijalno dejstvo belog luka. Dezinfekcija utrobe se ne može sakriti. Razmišljam kako bi bilo dobro da korisnik, uživalac belog luka jednostavnim opštenjem sa inficiranim, ili bar neopranim sagovornikom može preneti na njega antiseptičko, antibiotsko dejstvo, kad već ne može prikriti da mu je i sam bio izložen. Uf, to bi baš bilo dobro. Smešno, ali dobro.

четвртак, 25. септембар 2014.

kuk(anje) za kuk(cima)

Ozbiljna kolona mrava se formirala na jednoj od žardinjera na ulazu na gradilište Tašmajdan. Valjda su rešili da uzmu stvar u svoje noge i završe već jednom posao koji mi školovani zaposleni nikako da završimo. Da je radnika na celom  stadionu koliko mrava na jednom dužnom centimetru žardinjere napravili bismo i Marakanu od Taša. I još bi nam ostalo, za neki manji stadion. Snage i volje, naravno, ne novca. Mravima ne treba novac i oni rade da bi živeli. Zato i uspevaju da stvarno rade, zato i uspevaju da stvarno žive. Mogli bismo dosta toga da naučimo samo posmatrajući neke marljivije primerke vrsta koje smo naučili da ni u kom slučaju ne primećujemo. Mnogo smo učeni, možda je to zato tako...

Stojimo jutros na semaforu kod Vuka, kolona iz Ruzveltove se uključuje u Bulevar i, osim toga što nisu svi automobili i ljudi u njima iste boje, prizor zastrašujuće podseća na scenu koja se može zateći na jednoj od žardinjera na ulazu na gradilište Tašmajdan. Samo što mi se čini da pomenuti opnokrilci ipak nešto i urade na tom svom putu, moguće baš zbog toga što ne čekaju destinacije i idealne uslove nego rade usput i bez kompromisa i izgovora. I bez para. Jedan drugom su par. 

Moj par retko zbori bespotrebno. Mislim da misli da mu je to neka mana. A ja ne mogu da zamislim bolju vrlinu od one da izgovaraš samo ono smisleno - i vremenski, i mesno, i načinski. Sve drugo je mutavost. Što više pričaš samo da bi pričao, umno si sve mutaviji i uzaludniji. I sebi i drugima. Ja sam brbljiva od kad sam naučila da spajam glasove u smislene izraze, i priznajem da i sama sebi neretko zasmetam zbog toga. Verovatno ne uspevam da se otarasim toga zato što sam ubeđena da uglavnom imam šta smisleno da kažem. Kako samo ne poludim od tolikog smisla...? Svašta, stvarno... Možda i nisam toliko normalna koliko mislim da jesam. 

U firmi sam svakako stekla status potpuno nenormalne, neuračunljive mravice prekršivši nepisano pravilo za koje nisam ni znala da postoji - NIKAD NE KORISTITI PRAVO NA ODMOR. Onda sam napredovala u dijagnozi kršeći drugo pravilo za koje nisam znala da postoji - NIKAD NE KORISTITI PRAVO NA BOLOVANJE. I sad tako odmorna i zdrava, sposobnija za rad nego što sam bila pre kršenja gore pomenutih pravila, nosim etiketu poremećenog neradnika. Nije važno to što sam i pre prekršaja radila punom parom i bila endemska vrsta u tom smislu u ovom malom gerijatrijskom kolektivu. Nema veze što oni koji nikad nisu prekršili fantomska pravila nisu to učinili zato što nikad ništa ni ne rade pa nemaju od čega ni da odmore ni da boluju. Nema veze što njihovo prisustvo za vreme mog odsustva nije rezultiralo nikakvim napretkom u poslu samim tim što ja nisam bila tu da njihovo zaposleno prisustvo uobličim u svet adekvatan 21.veku. Nema veze. Ja sam kriminalno obeležena. Kategorisana. Žigosana. Pa jeste, šta će mi bolovanje kad imam drugi kuk, pobogu...? Je l' mravi rade kad im fali noga? Moram to da proverim.

Nije ceo životinjski svet za primer, ne kažem. Pre će biti da u celoj fauni ima kompatibilnih vrsta sa određenim vrstama ljudi. Recimo lenjivci. Boli njih njuška da se cimaju. Lezi 'lebe da te jedem. Lagaaaano. I šta im fali? Ništa, lepo funkcionišu, savršeno su srećni. Ne izgledaju tako, ali verujem da su srećni. E to meni ne pije vodu. Ovi naši lenjivci, iz naše vrste, izgledaju savršeno srećni, ali odbijam da poverujem da stvarno jesu. Odnosno, verovatno jesu, ali samo onda kada stvarno mogu da ništa ne rade. Čim mrav ode na odmor i kurva sudbina im namesti da moraju nešto i da urade, ne da su nesrećni, nego jedino što ih ponovo može učiniti srećnim nije više ni samo to da opet ništa ne rade - neee... Moraju sjebati mrava. To jedino ima smisla.

Hm.

Odoh malo da mudro ćutim, kao Najmoj. Za to nekad treba imati najviše muda. Dobar dan svim mravima i mud(r)ima. I uprkos svemu, volite! Danas više nego juče, manje nego sutra... I tako dokle god rade semafori i kukovi.





среда, 30. јул 2014.

Ugovoreni vanbračni drugari

Pitaju Vladu (i mene) kad ćemo ''i mi''... I sve ono što pod ''i mi'' može da stane. Sve češće smo pod tim znakom pitanja. A meni glupo svaki put, jebiga ne znam kako da odgovorim na takve upitnike a da prethodno ne odgovorim pitanjem ''koliko vremena imate?''. Kraće od bar 20 minuta monologa ne umem da odgovorim.

Sad kao, na svom terenu zvanom blog, dajem sebi za pravo da se malo izjasnim o ''i mi'' temi.

Ako uzmemo da se ovim pitanjem misli na brak, zbilja moram da primetim da je sama postavka pitanja potpuno nefer prema ''mi'' faktoru, kao i bilo kom drugom ''mi'' faktoru koji nismo Vlada i ja ali jeste neki vanbračni par. Jer uslovljava da svaki vanbračni par jednom jednostavno mora izbaciti ''van'' i postati bračni par. A brak je produkt religije, ili zakona, svejedno, u oba slučaja potpuno pogrešan. Vladi i sebi, uz svo dužno poštovanje crkveno ili državno odobrenih bračnih drugarstava, ne želim da ikada postanemo nešto takvo, ako ni zbog čega drugog, onda zbog očekivanosti takvog čina, i opšteprihvaćenosti koja ide s njim.

S druge strane, koliko god se grozila sistema i pravila, postoji nebrojeno mnogo olakšica na koje vanbračni drugovi nemaju pravo, jer sistem i jeste uređen da te potkupi i primora da delaš i ''živiš'' u skladu sa njegovim namerama. Recimo deca. Pa da. Da bude ''kopile''? Kuku!

Haha.

Ali dobro, razumem da je sistem surov, i da se stvarno nekad čini da nemaš kud. Znam mnogo ljudi koji se vole i i dalje su u braku. Ne kažem da jedno isključuje drugo. Samo kažem da jedno nije afirmacija drugog. Bespotrebno je. Isto tako znam i mnogo srećnih parova sa decom koji nisu hteli da se uzmu, ali ipak jesu. Neki pritisnuti porodicom, neki nekim drugim stvarima. Svejedno, u osnovi je pritisak. Kao kad se hrišćanstvo hvali mnogobrojnošću vernika, nakon što je te ''vernike'' sakupila krstaškim ratovima.

Ima i onog finansijskog aspekta samog održavanja čina svadbe. Uf da. Nije mi jasno kako to još nije postao predmet na ekononiji, državnoj ili privatnoj, nebitno. Svadba balansira između odgovaranja na idiotske prohteve i očekivanja mnogobrojne gladne rodbine i matematičke operacije uloženog i dobijenog u nju i od nje. Niko ne pravi svadbu da bude na nuli. Poštujem ljude koji ne poštuju koncept braka, ali su shvatili da prividnim učešćem u sistemu mogu i da profitiraju od njega. Neki bi rekli da je licemerno. Ja bih rekla da je pre pametno. Ali samo ako zaista nikada ne poverujete u koncept braka, bračne dužnosti, obavezanosti, zakucanosti za taj jedan izbor koji tako svečano potpišete i zalijete. Jebote, sam taj čin liči na Ugovor sa Rampelstilskinom. O uticaju papira, koji sad odjednom (stremi da ga) definiše više nego njegova osećanja, čoveka koji ga potpiše, da ne govorim. Neke od najlepših ljubavi uništene su brakom...

Ako potpišete ugovor o posedovanju nečeg, vi doživite mali trijumf ega i, za neko vreme, zaista utripujete da imate nešto. Ako je to televizor, s nekim impozantnim brojem inča, ta euforija traje svega nekoliko dana. Onda shvatite da vam uz taj televizor treba i ovo i ono, i samo prebacujete fokus želje na te prolazne, bezvredne stvari koje želite u svom ''posedstvu''. Hoće li mi neko objasniti, ali da pokuša da mi ne vređa inteligenciju, kom kolekcionaru i kada je prvi put palo na ''pamet'' da od ljubavi dvoje ljudi pravi jebeni Ugovor?? I ko je dođavola pristao da potpiše pripadnost drugom stvoru, praveći paradoksalno time i od sebe i od tog drugog samo potrošnu stvar? Zato se ljudi rastaju. Ljudi koji se zapravo vole. Pristanu da postanu stvar, a stvari, apsolutno i bez izuzetka, imaju rok trajanja.

Moja duša nema rok trajanja. Moja duša ima čitavu večnost, jer je i sama njen deo. Koliko poznajem Vladu, isti je slučaj i sa njegovom. Zato mu često kažem da je ''moja duša''. Ne zato što ga svojatam - on je samo svoj - nego zato što mi energija njegove duše godi, savršeno balansira sa energijom moje. Ne kolju se. Ne bore za gazdinstvo. Ne kradu jedna drugoj energiju. Dopunjavaju se, čak. Ako bi postojao neki papir, sertifikat, koji potvrđuje Dopunu duše prisustvom druge duše, Vladino i moje ime bi se sigurno našli na njemu. Ovako, odbijam da pristanem da budem etiketirana kao nečije vlasništvo. Ni kao telo, ni kao duša. Uostalom, takvi Ugovori se u  istoj toj fašističkoj tvorevini kao što je ''religija'' koja forsira brak (kolika li je mesečna zarada popa samo na sklopljenim brakovima?), sklapaju samo sa đavolom.

Nije đavo problem. Đavola nema bez Boga. Odbaci Boga i ostaješ samo ti. To je sve što postoji(š). Ti si sve što ikada možeš biti, već sad. Bez trpanja uz lestvicu u korumpiranom preduzeću, bez sedam nula na računu u banci, bez bačenog glasa u glasačkoj kutiji, bez bezvrednog papira kojim ulaziš u ''svet prihvaćenih'' - koji god on bio. A ako već govorimo o ''onom papiru'' koji se kroz par godina nosi kod advokata na procenu štete i mogućnost njene nadoknade - Svečano Ga Se Odričem. I mislim da ćemo Vlada i ja napraviti proslavu svečanog odricanja od braka, kojim ćemo zvanično postati Vanbračni drugovi, dokle god naše Duše to budu želele da budemo.

Aman.

субота, 26. јул 2014.

bojim se da se (ipak) ne bojim

Postalo je preterano nametnuto kao normalno da se koječega plašimo i od kojekoga zaziremo. Sve se pretvara u jedno glomazno ''Nemoj'' jer je prirodnije da nisi nego da jesi. Bilo šta. ''Nemoj to''. ''nemoj tako'', ''nemoj njemu'', ''nemoj sada''... A nego kada ću? Ja osim ''sada'' nemam apsolutno ništa vredno i pravo.

A u tom ''sada'' ima mnogo vrednih, pravih (stvari, ljudi, osećanja, snova) da bih im uskratila da u ''sada'' postoje. Stoga NEMOJTE me ''nemojatisati''. Jer hoću. O, itekako hoću.

Kažnjivo je misliti. Neoprostivo je delati u skladu sa tim mišljenjem. Toleriše se mentalni terorizam i fizički kriminal. Nagrađuju se nagrđeni. Reanimiraju se mrtvi. Revitalizuje se propali, zarđali recept koji garantuje poslušnost mase i uništavanje sive mase. Nemam nameru da ćutim. Nemam nameru da se kandidujem za koješta, trkam za kojekoga, grebem za koječim, jer to nisu moje bitke ili težnje. Svi smo ovde samo da bismo se voleli, a ubeđuju nas da nismo niko i ništa dok ne mrzimo, ne delimo se, ne ratujemo, ne povređujemo, ne ubijamo. Dele nas na vernike i naučnike. Kažu nam da možemo biti samo jedno od ta dva. Lupaju nam dijagnoze neuravnoteženosti oni koji tasove namerno i gurkaju levo-desno.

Retko srećem ljude koji smeju da kažu ono što stvarno misle. Naviknuti su na potiskivanje svega što bi moglo pokazati masi da je glupa. Odviknuti su od slavljenja jedinog u šta bi trebalo da veruju i čemu bi morali da se povinuju - duhovnog i fizičkog ja. Uljuljkani su u izmanipulisani osećaj pripadnosti masi koja ćuti i gine. Koja ubija, slavi smrt i haos, nazivajući ga životom.

Usađivanje straha svima koji pokušaju da se pobune protiv besmisla je imalo sjajan prolaz u istoriji ''čovečanstva'', to je neosporno. Sporno je to što se takva nota anti-čovečnosti uopšte povezuje sa čovekovim ''razvojem''. Više je u pitanju čovekov ''zavoj'', ako smem da primetim.

Ne smeš.

A je li?

Još se nije rodio taj pacijent kome bih poverovala da nešto ne smem jer on tako propoveda. I tako je porazno shvatiti koliko je lako rešiti se svih stega i granica u koje nas pakuju od kad se raspakujemo iz majčinskih utroba, ali je i dalje retko jer zvuči prilično nedozvoljeno. ''Odlika je malog uma da osuđuje ono što ne razume''. Odlika je velikog da se ne boji osude. Odlika je osude da znači samo onima koji je definišu. Odlika je pobune da ne pristaje na manje od onoga za šta je sposobna.

Sposobnost je stvar spoznaje o tome koliko možeš. Nije neka vanjska sila, neki psihotest ili test inteligencije ili naduvenost ega i mišića. Svako može onoliko koliko misli da može. A meni je jednom neko rekao da mogu sve. I to je jedino u šta biram da verujem. Jedino što znam.

среда, 16. јул 2014.

napo(ko)n visoki naklon duboki

15.07.2014.

06:53

Lift ponovo ne radi. Krećemo pešaka sa sedmog. Slaja ide prvi, vuče svoju tašnu, moj lap i smeće. Ja za njim, vučem svoju tašnu, presvlaku za slučaj promene vremena i nogu koja od jutros opet slabo radi. Stižemo do podesta između petog i četvrtog. Tigrasto mače sa belom kragnom i kravatom veličine moje šake sedi na zidiću rupe koja glumi svetlarnik između stepenišnog prostora i hodnika ispred stanova. Krećem da ga uzmem, tu, sa stepeništa, pokušava da viče na mene ali nema glasa. Ispušta samo zmijski siktaj. Pokušavam sa druge strane, iz hodnika, nastavlja sa pretećim siktanjem i trese se. Odustajem, jer znam da je Majka sa belom kragnom i kravatom tu nedge po zgradi, pravila je do pre mesec i po dana sranja po hodnicima - doslovno - i magnetno polje za izbezumljenu Hanu instalirajući se svake večeri skotna ispred naših vrata. Spušamo se do kola.

22:40

Lift i dalje ne radi. Krećem pešaka na sedmi. Sama sam, vučem tašnu, lap, presvlaku za kojom nije bilo potrebe i nogu koja radi još slabije nego jutros. Stižem do podesta između četvrtog i petog. Mače i dalje sedi tu, na zidiću, samo sad nije samo. Tu je još jedno, musavo, još manje od moje šake, i još siktavije od onog veličine moje šake. Ostalo mu je malo žutih i crnih mrlja od Oca i malo roze njuške i tankog glasa od Majke, za razliku od onog od jutros koji je još uvek nem ali rešen da mu neću prići. Stojim tu par minuta i pokušavam da shvatim šta mogu da uradim. Ne shvatam ništa, nastavljam ka sedmom. Otključavam vrata, ne otvaram ih, čujem (m)jauk, vraćam se na podest. Opet sikću. Nailaze komšije mačkari. I oni su videli jutros jedno mače, pa sad sišli sa devetog da provere je li još tu. I oni su zabezeknuti što ih je sad dvoje. Pokušavamo da ih smirimo, nahranimo, sklonimo, ne vredi. Posle 45 minuta odustajemo. Od Majke ni traga ni glasa. Jedva dozivam san, koji prekidam pre 4:00 16.07.2014.

16.07.2014.

06:55

Liftovi i dalje u kvaru.  Krećemo pešaka sa sedmog. Slaja ide prvi, vuče svoju tašnu, moj lap i smeće. Ja za njim, vučem svoju tašnu, presvlaku za slučaj promene vremena i nogu koja radi  malo bolje nego juče. Stižemo do podesta između petog i četvrtog. Mače od juče ujutru je i dalje u istoj pozi i na istoj koti, i ima društvo, samo ne onog zakržljalog musavog od juče uveče, već novog, isto tigrastog mačeta, samo bez bele kragne i kravate. Već krećem da paničim jer se oba mršte u samoodbrani od mene koja ih ne napadam ali sam sigurna da im tako izgleda. Od musavog ni traga ni glasa. Izlazi komšinica sa petog, i uz ''ovde ih nikad neće ni naći, samo će ih neko podaviti'' hvata ih ekspresno za vratiće i svi krećemo niz stepenice. Kapiram da sam kukavica što to nisam sama uradila ali opraštam sebi u trenutku jer ja teško donosim odluke kojima se drugima menja život, a tripovala sam da ću im pomeranjem odatle napolje nauditi. Ovako, kao tešim sebe da ako im se nešto i desi napolju, nisam ih ja iznela. Ne uspevam da se utešim. U prizemlju odlučujemo da ih ostavimo isped zadnjeg ulaza u zgradu jer sam tu poslednji put videla Majku 13.07.2014.

15:08 - 18:30

Stižem s posla. Izašla sam malo ranije, nisam mogla da sačekam kraj radnog bremena kad mi mačeće breme cepa živce danima. Ulazim u zgradu, vučem sve što sam i jutros vukla plus lap minus noga. Malo je proradila, od lopte na kojoj sedim kad moram da sedim valjda. Liftovi su proradili. Prolazim ih, izlazim iza zgrade. Oba tigrasta su tu, sa Majkom, koja mi se obraća ali ne čujem je dobro od uzbuđenja što je vidim. Kažem joj da su mi pune ruke stvari i pune oči suza i da ću doći za koji minut sa nekom klopom. Penjem se liftom, razmišljam kako ih niko ne bi spustio do nje da su liftovi radili i da par mačkara nije dva dana prolazilo pored njih. Ulazim u stan, punim posudu vodom i uzimam hranu. Hana me osuđuje, ja joj kažem da je bahata i sebična i izlećem. Silazim, dole je Majka sa samo jednim mačetom.

Stojim par minuta i smislim da ga je odnela negde na sigurno i da čeka da se sklonim da odnese i drugo. Sklanjam se, pešaka do desetog, prolazeći kroz svaki hodnik, nadajući se da ću naći ono musavo zakržljalo. Nema ga. Silazim opet do Majke. Mače se zavuklo između fasadne opeke i prozora koji glumi svetlarnik za podrum. Guzu mu vidim, i rep, i ne znam koliko je dubok taj procep, mada mi se ne čini da je više od petnaestak centimetara. Stojim tu dok Majka jede, prolazi komšinica sa šestog s kojom pričam o ovoj s petog od jutros s kojom je ona juče ulazila u podrum da izvuku neko crno mače. Nisu uspele, a podrum je zaključan posle njihovog pokušaja. I dalje je dole. ''Kuku'', mislim se, ''još jedno mače''. I to u podrumu. Od kog imam veći strah nego od smrti. Pitam je da li je videla drugo tirgasto dok je išla ka zgradi, kaže da nije. Prolazi komšija sa štenetom zlatnog retrivera. Nosi ga na udomljavanje, samo što ne zaplače. Tri je već dao. Pita komšinicu koja stoji sa mnom hoće li ona jedno, koje je ostalo. Ona već ima 2-3 komada. Odlaze oboje. Odjednom se iz džepa između opeke i stakla, iza guze tigrastog sa kragnom i kravatom pojavljuje glavica tigrastog bez kragne i kravate.

''Tu li si, čvarku dijetalni'', kažem i spustim se da vidim koliko je dovraga dubok taj džep kad su oba stala. I dalje mi se čini da nije dublji od 15 cm. Stojim tu, gledam ih, čuje se jak mjauk. Nijedno od bića u koje gledam nije ga ispustilo. Ponovo se čuje. Kolačim oči ne bih li utvrdila bilo kakvo pomeranje  usana mačaka koje sede u vrsti ispred mene. Ništa vala, sve tri ćute. Opet se čuje, sad toliko jako da tripujem da mi je u glavi. ''Jebote ludim'', pomislim. Pojavljuje se baka sa devetog koja važi za glavnog krivca što mačke oko zgrade opstaju i što posle stanari moraju da skupljaju za otrov, i s njom pokušavam da shvatim koliko je uopšte mačića po zgradi i gde bi mogli biti, i još važnije, odakle dopire ovaj mjauk koji ne prestaje. Baka je malo senilna i svoja, ali svako društvo mi znači. Nisam ni ja mnogo bolja. Potvrđuje mi da je jedno crno mače još u podrumu. Čuje se, slabo. Ovo drugo što se čuje jako, i dalje se čuje. Pola metra iznad tla, na fasadi na čijem kraju je onaj džep u koji se guraju pomenuti čvarci, počinju metalna vrata ormara sa glavnim strujnim napajanjem za celu zgradu. ''Opasno po život''. Dva šrafa koje odvrće običan ključ za lift, onaj trouglastog preseka, trebalo bi da drže ta vrata zatvorenim, u skladu sa natpisom koji tako preteće nose. Drži ih jedan, gornji, a donjeg ili nema ili je neispravan, jer je donji deo vrata iskrivljen na spolja, kao da je neko nasilno pokušavao da ih otvori, i kroz procep od 3 cm pojavljuje se njuškica. Roze, s belom šarom oko nje i između očiju, plavih, s crnom Zoro maskom preko. Jedno mače viri iz ormara sa visokim naponom, drugo doziva iz podruma. Opet paničim.



Počinje kiša. Guram silom komad opeke između zida i vratanaca, ne bih li proširila otvor da mače može da proturi celo telo. Mače se ne pojavljuje. Baka odlazi po nekog ko ima ključeve, što od ormara, što od podruma. Nema je da se vrati, ulazim u zgradu za njom, nalazim je sa ženom is prizemlja koja s cigarom stoji na vratima svog stana i kaže mi da je predsednik kućnog saveta tu u prizemlju, preko puta teretnog lifta. Odlazim, zvonim, ništa. Opet zvonim, ništa. Legnem na zvono. Naravno, ništa. Vraćam se do žene i bake, i shvatim da sve vreme pričaju o onom mačetu u podrumu i ključu za isti. Baka je zaboravila da spomene mače u ormaru. Spomenem ga ja, žena s cigarom izlazi napolje da vidi, ja za njom, i tad i ja odlučujem da je vreme za cigaru. Ona ima ključ za lift. Odlazi po njega. Vraća se, otvaramo glavni orman pod visokim naponom. Kontam, ''a u tri lepe, ovaj život ionako nije sve što imam''. Mače se povlači dublje, niže u orman, u deo u kome nema nijednog kabla, ali kome od ovih kablova gore ne možeš prići. Komšije defiluju. Raspoloženje im varira od zgranutosti činjenicom da izgleda kao da čeprkamo po Pandorinoj kutiji do tuge što je mače osuđeno na smrt jer odatle samo izaći neće, a slaba vajda je i od nas koji bismo da ga izvadimo. Pitam se kako je uopšte dospelo tu kad je orman tako visoko, a vrata tako malo otškrinuta. Pogledam u onaj džep gde su se mačići gurali, sad je opet samo jedno tu, ono u ''odelu'', i pomislim da je tu sa strane tog džepa, u opeci, nekakva rupa kroz koju mali čvarci ulaze u taj orman, jer nemam drugo objašnjenje kako je Zoro dospeo unutra, a ni gde je tigrasti bez kravate, kad je pre 2 minuta bio tu. Prolazi komšija, pitam ga za ključ od podruma, kaže da nema, ali raspitaće se. Pomislim ''ma važi...''. Vraća se, gura svoj ključ od stana i otvara vrata podruma. ''Svaki ključ otvara, slučajno sam pijan provalio pre neko veče. Sad sam se setio.'' Smeje se. Smejem se i ja. Uzimam Majku i ubacim je na stepenište koje vodi u podrum. Crno mače je na istom kraku kao i ona. Prilazi joj. Ona frkće, mače beži nazad u podrum. ''Jebote, pa to nije njeno mače.'' Paničim. Opet.

Ostavljam otvorena vrata podruma, molim baku da se i ona skloni da Majka izađe. Izlazim napolje do žene koja gura baterijsku lampu u strujni orman ne bi li uspela da utvrdi da li je i tigrasti bez odela tu sa Zoroom, i gde je i kolika je ta rupa sa strane kroz koju se provlače i igraju se sa životima, što svojim, što našim. Molim je da se malo odalji od kablova. Molim se u sebi da ne mora negde da ide uskoro, i da me neće ostaviti samu da vadim situaciju, i mačiće i sebe iz nje. Zovem Veterinu Beograd. Kažu da oni ne rade takve stvari. Zovem Milana da ga pitam da li misli da će neko iz EDB-a doći ako ih pozovem. Ne stignem da ga išta pitam, jer mi na ''orman, strujni, napolju, visoki napon'' odgovara da idem u tri lepe s mačkama i da zatvorim to, da se sklonim odatle i da neće uopšte da priča o tome. Mislim, kapiram, nisam luda. Ali nisam baš ni normalna jebiga. Kiša ne prestaje.

Žena odlazi da zove EDB. Kažu da će prva slobodna ekipa doći. Ona šalje sina da stoji ispred zgrade da ih čeka, baka ganja crno mače po stepenicama podruma, a ja molim baku da izađe, jer je mače uplašeno i nikad tako neće izaći. Baka odlazi do Majke, tigrastog u odelu koje gura glavu u onaj džep, i Zoroa koji opet zapomaže iz ormana. Žena uzima nešto hrane i mleka koje je iznela Majci i silazi niz stepenice podruma. Crno mače je negde na šestom stepeniku od njih osam prvog silaznog kraka stepeništa podruma. Žena ga prolazi, dolazi do podesta a ja odlučujem da je krajnje vreme u mom životu da i ja siđem u podrum. Mače se ne pomera. Žena mu prinosi hranu, ja koračam niz drugi stepenik. Mače se i dalje ne pomera. Pitam je da li da probam da ga uhvatim za vratić dok je mirno ili će ona. Kaže bolje da ga ona zamajava hranom i da ne pokušava da ga uhvati. Mače ne shvata koliko sam mu blizu, iza leđa sam mu, a meni su iza leđa vrata od podruma, kroz koja nisam prošla preko dve decenije. Tresem se.  Hvatam ga za vrat i iznosim brže nego što sam mislila da ću moći. Ne opire se mnogo, ali kad ga spuštam kod Majke i tigrastog u odelu, kreće da beži a Majka nastavlja da besni. Brzo se vraćam da zaključam podrum da ponovo ne uleti. Moj ključ od stana ipak ne radi. Pojavljuje se komšija sa pravim ključem, zaključava.

EDB-ovaca još nema, kao ni tigrastog bez kravate. Već je 18h. Žena zatvara vrata ormara, zavrće onaj jedan ispravni šraf i ja vraćam komad opeke da povećam otvor u slučaju da se mače ponovo pojavi. Stojimo očajni i pri kraju zaliha cigara. Crno mače se igra sa tigrastim skockanim. Skockano hoće da sisa, Majka mu daje, crnom na isti zahtev odgovara kao i do sad, frktanjem. Pružam mu čanče sa mlekom, beži. Vraća se do džepa. Ponovo se pojavljuje Zorova njuškica iznad komada opeke. Žena uzima poklopac kutije od cipela na kome je Majka ostavila malo šunke i Haninih granula za posle, i stavlja ga ispod otškrinutog dela vrata ormara. Niko se ne pomera. Baka stoji ukopano, ja ukočeno, a žena nepomično drži poklopac na kome se polako pojavljuje roze njuška. Pa bela šapica. Pa druga bela šapica. Traje kao večnost. Buljim u dno vrata na kojima vrišti ''OPASNO PO ŽIVOT''. Iza njih, kao na usporenom snimku nazire se sve bolji deo mačeta. Negde na pola filma, kad sam shvatila da vidim već dooobar deo Zoroa, u adekvatnom ritmu slow motion-a prilazim, guram ruku uz donju ivicu metalnih vrata i poklapam leđa mačeta uz poklopac kutije. Spuštamo ga na tlo pored Majke, prekidam usporeni snimak i brzo vadim komad opeke koji je držao vrata a Zoro, uplašen zvukom, i slikom verovatno, beži u onaj džep koji je i napravio celu frku. Grabim ga za rep, izvlačim, bacam pored Majke, guram komad opeke koja mi je još u ruci u džep između fasade i stakla. Crno mače panično pokušava da se ugura u džep. Guram preko opeke posudu od mleka, psujem i mačiće i Majku i rupu i orman i sve. Ljubim ženu jer smo uspele. Grlim baku jer samo dokoni poput nje su i mogli učestvovati u ovome. Vraća se komšinica kojoj je komšija nudio retrivera. Suze joj oči jer smo ipak uspele. Prolazi još komšija a ona trijumfalno diže ruke u vazduh i viče im ''Uspeli smo, spasili smo ih!''. Žena odlazi da zove EDB da im otkaže. Majka liže Zoroa. Crno uspeva da iznudi jednu sisu. Ja sam malo tužna jer se neskockani tigrasti od 16:00 nije pojavio, niti javio, kao ni musavi sa žutom mrljom od juče. Odlazimo.


17.07.2014.

06:59

Slaja je sišao minut pre mene. Izlazim iz lifta u prizemlju, otvaram vrata zadnjeg ulaza, Majka mi se javlja, ali ne može da priđe da pruži šapu jer doji. Jedno crno, jedno crno sa belim šapama i njuškom, jedno tigrasto... i još jedno tigrasto!!! :))))))))))))))))))))))))))))))))))) DOBAR DAN ŽIVOTE! Dobar dan ljudi. A mačkama hvala. Nikada, za 27 godina koliko živim u istoj zgradi, nisam ovoliko vremena provela sa komšijama, niti sam mislila da ću ih ikada ovako zavoleti. Komšije, volim vas! Hvala. Podrum da ne pominjem.

Musavog i dalje nema, ali Crni je naterao Majku da mu bude Majka. Duboki naklon i visoki napon idu zajedno.


уторак, 15. јул 2014.

klik na kraljicu srce


Na Feed-u sam. Skrolujem, hranim se glupostima koja su prethodno nahranila druge korisnike Facebook-a. Ili žrtve istog. Nebitno. Svejedno, nisu sve pojeli jer je ostalo i za mene. Otvaram usta. Iskače link: ''Nakon godina špekulacija, Jan Torp priznao da nije strejt.''

Klikćem na link. Čitam.

Idem na Google. Kucam ''Ian Thorpe'', izlazi predlog Gugla, ''Ian Thorpe depression''.

Gasim tab.

****

Pitam se zašto sam uopšte poželela da pročitam o ''priznanju'' jednog živog bića da je ono što jeste, ili još gore, kako je ingeniozni ''novinar'' to sročio - da nije ono što nije. Dakle, zašto sam kliknula? Zato što je link, na društvenoj mreži, pre nego zato što me interesuje Ian Thorpe ili njegovo seksualno opredeljenje, ubeđena sam. Ali tužno mi je što sam kliknula. Iskrenije bi bilo da me interesuje Ian Thorpe i/ili njegovo seksualno opredeljenje. Ovako, baš sam potrošila klik, onako, uludo. Jer mi je stvarno muka tih O Moj Bože kvazi informacija kojima nas zasipaju 24/7. Ali poraznije mi je to što ova tema i dalje ima široku, preširoku publiku, i što je stvarno gomila ljudi na planeti sada istinski šokirana onime što su pročitali nakon klika istovetnog mom. I sad kao ''misle'' drugačije, bolje, o čoveku koga ne poznaju ništa bolje nego pre kretenskog klika. I igraju se sudija, dobrog-lošeg policajca, vernika, ko zna čega ne, i hrane se. I pre će sa komšijom ili kolegom tupiti o tome sutra uz kafu, nego da decu pitaju koje je boje dan, šta su sanjali, koliko je beskonačno, ili makar gde im se ide popodne, šta su učila u školi ili šta bi volela da ručaju. 

Ljudi vole laka rešenja. Kako za ručak, tako i za život. Najlakši način da zaboraviš da si jedini koji se može baviti sobom/tobom jeste da se baviš nekim drugim. Sa osuđivačkim osvrtom, po mogućstvu, i što više ''istomišljenika'', po sudiji. Zaludni su najstrašnija porota. Slobodni su najbolje žrtve. Odrubite mu glavu, i prikačite je sebi. Prijaće vam malo mozga.

****

Ponoviću po ko zna koji put. Ko ume da voli, ne bi trebalo ništa drugo da radi. 


четвртак, 10. јул 2014.

raskopčavanje/dan posle bureka/

Hajde da zamislim da su svi uvek raskopčani (slobodni, srećni, nasmejani, otvoreni, opušteni, iskreni, empatični), i da se samo u retkim prilikama zakopčaju (zatvaraju, ćute, ne osećaju, ne misle, ne vole, ne razumeju) - kad dolaze izbori, računi, kad prolazi Tito, Sloba, Prestolonaslednik ili Mali.

Ne ide.

Previše su svi uvek zakopčani, preko trbuha, glave i ramena do kičme, zadnjice i kolena, i gutaju, ćute, trpe, tegle, primaju, kleče, a raskopčavaju se samo u prilikama fiziološkog pražnjenja. Nijedno drugo pražnjenje njima nije potrebno izgleda. Uskoro bi mogli i ovo da ukinu. Jer svi pišaju u gaće pred ''autoritetom'' i nude svoju podkičmenu regiju u zamenu za pomilovanje. 

Evo sad mi se ide u wc. Od pomilovanja. Od autoriteta. I fudbala. I vremenske prognoze. I radnog vremena. I čestitki iz Gradskog Stambenog, EDB-a, Telekoma, Euneta. I rokova, blokova, šokova. Nemam ja toliko gaća za bacanje, ni da bih od straha urinirala odevena, ni da bih od muke prljala stražnji deo veša. Padale su mi na pamet pelene, kao preventivna mera, ali kad bolje razmislim, i to je skupa investicija. I ne rešava problem na duže staze. Pa čak i bebe teže ka tome da izađu iz pelena - što da trčim nazad u njih? A i pelene imaju smisla samo na bebama jer ih bebe trebaju zato što ih baš briga za sve, a ne zato što ih mnogo brine bilo šta. Pelene su za još uvek neusrane, koliko god paradoksalnim se činilo. A takvih je, kuku, mnogo malo bre.

Nekima spadaju gaće čim se najavi Autoritet. Kada se najavljen ne pojavi, tužno ih vuku nazad preko bedara i korišćenim toalet papirom brišu... suze. Kada se nenajavljen pojavi, gaće panično kidaju sa sebe kajući se što su ih tako tesne uopšte jutros (u najboljem slučaju - jutros) navlačili. I obećavaju pismeno, pečatirano, da nikada više neće ni nositi gaće. Samo da se ne zamere, jer jednom kad ti otvore dosije onog koji se zamera, teško da ćeš ikada više moći da priuštiš donji veš. Što je apsurdno, jer da bi zadržao platežnu moć moraš održavati status poslušnog bezgaće, i na kraju jedini oni koji mogu da kupe donje rublje ne kupe jer ni ne smeju. Možda bi trebalo da probaju s tangama. Spreda deluje kao da držite (svoje najintimnije delove) do sebe, a ostraga - koga već zanima - ipak zadržavate status platežno sposobnog. Tange su u stvari genijalan patent za 21.vek. Napokon mi je jasno zašto ih, osim zbog neudobnosti i slabe uloge u održavanju higijene, toliko ne volim. Utiču čak i na mentalnu i duhovnu (ne)higijenu.

Kad smo kod higijene, nisam kupila onaj burek juče. Popizdela sam na radnicu koja nije htela da mi proda parče praznog ubeđujući me da mi je pametnije da za iste pare uzmem sa bilo čim, samo ne prazan. Možda sam je šokirala kad sam bez reči i bez bureka napustila pekaru, ali to je bilo najhigijenskije što sam joj mogla odgovoriti. U moju odbranu, i ona je mene šokirala. Htela sam da je pitam zašto uopšte prodaje prazan ako ga ne da za iste pare za koje daje filovan, ali nije bilo šanse da bi razumela šta sam u stvari htela da kažem. Posle sam svašta mislila. Možda je trebalo da se cenkam? Ili da je pitam imaju li burek sa šargarepicom, kao onaj zeka u vicu koji danima smara pekara dok mu ovaj napokon ne napravi da bi ga zeka pitao:''Je l' da da je bljak?''. Ili bi možda najzabavnije bilo da sam rekonstruisala John Cleese-a u skeču ''Cheese Shop''?

Kad god se dotaknem prozivanja autoritetima vođenih i konverzacijsko-logički nedoraslih, neizbežno se koristim i pomažem Pajtonovcima. Nikad ih neću voleti manje od sebe, a to je ljubav pregolema, nek' se zna. Za uticaj na novčanik i asortiman Arilje ne znam, ali s njima je makar mentalna higijena za inteligentno obolele u čiju grupu se kvalifikujem, apsolutno zagarantovana. 



SCOUT: Good Morning.
OWNER: Good morning, Sir. Welcome to the National Cheese Emporium!
SCOUT: Ah, thank you, my good man.
OWNER: What can I do for you, Sir?
SCOUT: Well, I was, uh, sitting in the public library on Thurmon Street just now, skimming through "Scouting For Boys" by Robert Stephenson Smythe Baden-Powell, and I suddenly came over all peckish.
OWNER: Peckish, sir?
SCOUT: Esuriant.
OWNER: Eh?
SCOUT: 'Ee, Ah wor 'ungry-loike!
OWNER: Ah, hungry!
SCOUT: In a nutshell. And I thought to myself, "a little fermented curd will do the trick," so, I curtailed my Scouting activites, sallied forth, and infiltrated your place of purveyance to negotiate the vending of some cheesy comestibles!
OWNER: Come again?
SCOUT: I want to buy some cheese.
OWNER: Oh, I thought you were complaining about the bazouki player!
SCOUT: Oh, heaven forbid: I am one who delights in all manifestations of the Terpsichorean muse!
OWNER: Sorry?
SCOUT: 'Ooo, Ah lahk a nice tuune, 'yer forced too!
OWNER: So he can go on playing, can he?
SCOUT: Most certainly! Now then, some cheese please, my good man.
OWNER: (lustily) Certainly, sir. What would you like?
SCOUT: Well, eh, how about a little red Leicester.
OWNER: I'm, a-fraid we're fresh out of red Leicester, sir.
SCOUT: Oh, never mind, how are you on Tilsit?
OWNER: I'm afraid we never have that at the end of the week, sir, we get it fresh on Monday.
SCOUT: Tish tish. No matter. Well, stout yeoman, four ounces of Caerphilly, if you please.
OWNER: Ah! It's beeeen on order, sir, for two weeks. Was expecting it this morning.
SCOUT: 'T's Not my lucky day, is it? Aah, Bel Paese?
OWNER: Sorry, sir.
SCOUT: Red Windsor?
OWNER: Normally, sir, yes. Today the van broke down.
SCOUT: Ah. Stilton?
OWNER: Sorry.
SCOUT: Ementhal? Gruyere?
OWNER: No.
SCOUT: Any Norweigan Jarlsburg, per chance.
OWNER: No.
SCOUT: Lipta?
OWNER: No.
SCOUT: Lancashire?
OWNER: No.
SCOUT: White Stilton?
OWNER: No.
SCOUT: Danish Brew?
OWNER: No.
SCOUT: Double Goucester?
OWNER: No.
SCOUT: Cheshire?
OWNER: No.
SCOUT: Dorset Bluveny?
OWNER: No.
SCOUT: Brie, Roquefort, Pol le Veq, Port Salut, Savoy Aire, Saint Paulin, Carrier de lest, Bres Bleu, Bruson?
OWNER: No.
SCOUT: Camembert, perhaps?
OWNER: Ah! We have Camembert, yessir.
SCOUT: (suprised) You do! Excellent.
OWNER: Yessir. It's..ah,.....it's a bit runny...
SCOUT: Oh, I like it runny.
OWNER: Well,.. It's very runny, actually, sir.
SCOUT: No matter. Fetch hither the fromage de la Belle France! Mmmwah!
OWNER: I...think it's a bit runnier than you'll like it, sir.
SCOUT: I don't care how blinking runny it is. Hand it over with all speed.
OWNER: Oooooooooohhh........!
SCOUT: What now?
OWNER: The cat's eaten it.
SCOUT: Has he.
OWNER: She, sir.
(pause)
SCOUT: Gouda?
OWNER: No.
SCOUT: Edam?
OWNER: No.
SCOUT: Case Ness?
OWNER: No.
SCOUT: Smoked Austrian?
OWNER: No.
SCOUT: Japanese Sage Darby?
OWNER: No, sir.
SCOUT: You...do *have* some cheese, don't you?
OWNER: (brightly) Of course, sir. It's a cheese shop, sir. We've got--
SCOUT: No no... don't tell me. I'm keen to guess.
OWNER: Fair enough.
SCOUT: Uuuuuh, Wensleydale.
OWNER: Yes?
SCOUT: Ah, well, I'll have some of that!
OWNER: Oh! I thought you were talking to me, sir. Mister Wensleydale, that's my name.

(pause)

SCOUT: Greek Feta?
OWNER: Uh, not as such.
SCOUT: Uuh, Gorgonzola?
OWNER: no
SCOUT: Parmesan,
OWNER: no
SCOUT: Mozarella,
OWNER: no
SCOUT: Paper Cramer,
OWNER: no
SCOUT: Danish Bimbo,
OWNER: no
SCOUT: Czech sheep's milk,
OWNER: no
SCOUT: Venezuelan Beaver Cheese?
OWNER: Not *today*, sir, no.
(pause)
SCOUT: Aah, how about Cheddar?
OWNER: Well, we don't get much call for it around here, sir.
SCOUT: Not much ca--It's the single most popular cheese in the world!
OWNER: Not 'round here, sir.
SCOUT: and what IS the most popular cheese 'round hyah?
OWNER: 'Illchester, sir.
SCOUT: IS it.
OWNER: Oh, yes, it's staggeringly popular in this manusquire.
SCOUT: Is it.
OWNER: It's our number one best seller, sir!
SCOUT: I see. Uuh...'Illchester, eh?
OWNER: Right, sir.
SCOUT: All right. Okay.
'Have you got any?' he asked, expecting the answer 'no'.
OWNER: I'll have a look, sir... nnnnnnnnnnnnnnnno.
SCOUT: It's not much of a cheese shop, is it?
OWNER: Finest in the district!
SCOUT: (annoyed) Explain the logic underlying that conclusion, please.
OWNER: Well, it's so clean, sir!
SCOUT: It's certainly uncontaminated by cheese....
OWNER: (brightly) You haven't asked me about Limburger, sir.
SCOUT: Would it be worth it?
OWNER: Could be....
SCOUT: Have you --SHUT THAT BLINKING BAZOUKI OFF!
OWNER: Told you sir....
SCOUT: (slowly) Have you got any Limburger?
OWNER: No.
SCOUT: Figures. Predictable, really I suppose. It was an act of purest optimism to have posed the question in the first place. Tell me:
OWNER: Yes sir?
SCOUT: (deliberately) Have you in fact got any cheese here at all.
OWNER: Yes,sir.
SCOUT: Really?
(pause)
OWNER: No. Not really, sir.
SCOUT: You haven't.
OWNER: No sir. Not a scrap. I was deliberately wasting your time,sir.
SCOUT: Well I'm sorry, but I'm going to have to shoot you.
OWNER: Right-0, sir.
The Scout takes out a gun and shoots the owner.
SCOUT: What a *senseless* waste of human life.









prazne priče

- Daćete mi jedan burek.
- Sa mesom ili sa sirom?
- Sa... prazan.
- Kako?
- Prazan, prazan.
- Imate i picu-burek.
- Hvala, ipak ću prazan.
- Aha. Ali ista Vam je cena.


Nemam ja cenu. A u burek ću da stavim šta ja hoću. Višnje, bananu, snef ako mi se ćefne. Važno je ne pristajati na ''jedino u ponudi'' ako vam ponuda ne odgovara. Uvek može da se iskombinuje. Ma ne da može, mora. To što volim pite praznuše, žužu i pogačice više od kalcona, pica-bureka i sumnjivog porekla namirnica u njima, ne znači da ne umem sama da ispunim svoje kor(ic)e. Sve je u filu. Fil nikada ne prepuštajte slučaju, tržištu ili navici. Fil vam govori gde ste, ko ste, kako ste. Kore su manje-više nebitne. Neko voli bledunjave, neko reš-pečene, ali sve su to u biti i dalje samo kore, koje se krune, otpadaju, i samo su tu da za određeno vreme zadrže fil na jednom mestu.

Ima mnogo praznih mesta u ovom gradu. U prevozu i ne toliko, koliko po ulicama, parkovima, dvorištima, kućama, stanovima, spavaćim sobama, krevetima. Sve je zauzeto a prazno. Svima  fali vazduh a niko se ni ne trudi da diše. Mudraci su uvek po nekim rupama, pećinama, improvizovanim zaklonima. Oni valjano filovani uvek trebaju najmanje korica. Ne treba im debeli hlad, sakrivanje ili zbijanje nadeva da bi nadev bio i ostao dobar. ''Što manje imaš (oko sebe) to si bolji čovek (unutar sebe)'' može biti i ''što je manje kora fil se bolje poznaje''. Što možda i nije po poslastičarskim pravilima, ali eto gledam ovaj 24 Kitchen - svi su nešto mnogo ludi i slobodni i ne mare za pravila, i mese, peku, prže, bare gde hoće, šta hoće, sa čim hoće i sa čim mogu. A mogu bogami mnogo jer su puni keša. I malo mi glupo da odustajem odmah od recepta ali gde koji moj da kupujem štapić vanile na ovu bedu? Uostalom, kad bih pratila recept nekoga ko ne veruje u recepte, zar to ne bi bilo malo besmisleno i praznjikavo samo po sebi?

Volim da improvizujem. Mislim, budem malo pod stresom jer uvek postoji rizik da eksperiment ne uspe, ali poenta eksperimentisanja i nije u uspešnosti već u samom eksperimentisanju, valjda? Neki iskorak iz očekivanog, uzbuđenje ''rupa na saksiji'' sindroma, bujanje ideja usput - sve me to više loži nego štikliranje zadataka i ispunjavanje kalupa. I taman kad sam pomislila ''Vau, dolazi vreme kad će stvarno biti prihvaćeno misliti, učiti, izmišljati, raditi po svom, filovati, nadevati, odevati se kako osećaš'' - ispostavlja se da ta drug(ačij)ost po svaku cenu postaje mejn strim i toliko prihvaćena da gubi smisao. Pod smislom mislim opet na fil. Nema tu (opet) fila. Sve same koretine, i to integralne, tvrde, debele, žilave, naporne. A ispod njih komadić buđavog sira iz prošlog veka. E umetnici, ni fil da umetnete u svet više ne umete. Čemu onda mi običnjaci da se nadamo? Novom receptu za staru sliku? Ili da dignemo ruke od vas i počnemo da mućkamo boje na svoju ruku pa šta ispadne? Višnja je dosta postojana na tkanini. Umesto u burek, metnuću je na neko maramče i vezati oko glave da je prođe, zaobiđe praznina.

Nastavak sledi nakon bureka.

Prijatno.











четвртак, 3. јул 2014.

~ Zlatni MENU ~

Imam predlog. Opet. Dovedimo ketering i iskusne šankere u solarijume. Ne mora Megasun, mogu i neki manje osunčani. Dovedimo ih, ionako samo još za njih posla u ovoj zemljici ima, a vidim da se od svih reklamiranih destinacija i kombinacija za letovanje ipak najviše praktikuju čokoladne lampe i kombinacija gore-golo/dole-polu. Gradske cice letuju po solarijumima. Palanački frajeri, tamo ih najsigurnije smuvavate - omamljene vrućinom, znojave, golišave i opuštene. U horizontali. Spremne za leto.

Spremam se za leto. Kupila sam malo vremena, 300gr malina i kilo i po anatomske obuće domaće proizvodnje. Kupujmo domaće. Sve domaće. Osim magle. Domaća magla je najgora. Domaća magla je kao kad vam roditelji celog detinjstva govore da ste najlepši, najbolji, najpametniji i onda nikad stvarno ne odrastete u nasmejano dete koje biste morali ostati do kraja života, nego podetinjite u džangrizavog matorca kakav ste i bili čitavog života. 

Razumni roditelji ne postoje. Svaki razuman čovek izgubi dobar deo razuma momenta kada postane roditelj. Slično je i sa vlasnicima kućnih ljubimaca. Mada je pitanje da li bi ikada razuman čovek uopšte zatvorio životinju u 4 zida i nazvao to ljubavlju.

Ljubav je jedna ozvaničena u subotu. Ljudi koji ih vole bili su počašćeni zajedničkom proslavom te ljubavi u nedelju. U ponedeljak nije imalo smisla raditi bilo šta drugo osim gledati slike sa proslave. U utorak se vraćalo u realnost, išlo se na posao. Utorke ionako ne volim, mada se ova pokazala tobože velikodušnom kombinovanjem precenjenih jela sa izvikanog menija na firmin račun. Nije se izvukla. Sreda deli prvo slovo sa Subotom pa joj se gledalo kroz prste. Četvrtak je grub. Na uho. Inače je mekan, posebno ovaj. Što zbog anatomske obuće, što zbog mekanog sletanja na dan pre Subote, kad će opet biti ozvaničena neka ljubav. 

Ozvaničeno je i plasiranje LG-jevog Ultra Wide 21:9 (34'') UMB95 QHD monitora. Nova poslastica na meniju. Tića sredila. Malo smo lupetali, koktelisali i Hajatisali, uprkos magli koja je napala od sabajle i terala Četvrtak, i sve njih naredne, da se predaju. Nije se dala, videla sam Dojča i Vinku pre 16h, i to je bilo i više nego dovoljno da mi vrati veru u Četvrtak, i sve njih naredne. A magli imam samo jedno da poručim: ništa nije večno. Osim LG-jevog Ultra Wide 21:9 (34'') UMB95 QHD monitora. Kladim se da niko ne može da ispadne debeo na slici koja se gleda na njemu.



Zlata Petrović je brinula o tome koliko debelo je ispala na TV-u u nekoj poznatoj emisiji. Znam to jer se poverila jednoj gradskoj cici čiju mamu, takođe gradsku cicu samo iskusniju, Zlata poznaje. Za ovako zanimljiv razgovor Zlata i cica su izabrale onih pola sata dok je Zabrinuta radila nokte u salonu u kome se najviše letuje u Mirijevu. Nove čokoladne lampe, pa zato. Nova magla. A stara Zlata, uvek u najboljim godinama i najsjajnija ali malo prepečena, kao staro zlato.




среда, 11. јун 2014.

muva može i do 200 na sat

Opšte je poznato da smo narod sa kratkoročnim pamćenjem i sposobnošću za zdravorazumsko zaključivanje na nivou jedne muve koja udara u staklo prozora udaljena samo 2 cm od otvorenog krila istog. Opšte je poznato da nam to ne smeta, bar se tako reklamiramo, jer nikad nismo pokušali da se pomerimo makar ta 2 cm, pretpostavljam zato što smo zaboravili da smo i ranije udarali u staklo, i tako u krug...

Kad se tako postavi dijagnoza, čini mi se malo nadobudnim i zrelim za još koju dijagnozu čuditi se otkud opet pijano dete u autu za odrasle ubija drugu decu u autu za manje uspešne odrasle, koji prođe kroz crveno. I ponovo se preispituje zakon o saobraćaju, i ponovo se puštaju snimci udesa, i ponovo se debatuje o bojama semafora, brzinama kretanja, promilima krvi u alkoholu, visinama kazne za već kažnjene i nizinama kazne za još nekažnjene. I ponovo mi se želudac centrifugira. I ponovo se pokreće program ''ispiranje'', samo ne želuca, kako je praksa za alkoholisane, već mozga, kako je praksa za konzumente medija.

Insistiram na tome da se utvrdi da nije možda svetlo na semaforu bilo crveno-plavo-belo, sa trepćućom bananom u sredini. Znam da je to sad nemoguće jer je semafor raznesen u paramparčad, ali imamo jednog preživelog učesnika i volela bih da ne dobije sindrom astronauta koji prvo kaže da je svašta video pa posle odbija da se zakune ''nad Biblijom'' da je uopšte bio tamo gde se misli da je bio. Mislim. Ej. Astronaut. Biblija. Semafor. Banana. Trepće.

Bez namere da se sprdam sa tragedijom koja je zadesila sve učesnike i porodice učesnika nesreće, zaista mi sve ovo liči na težak oblik oboljenja i ono malo kolektivnog razuma sa koliko raspolažemo. Od glomaznih, ozbiljnih termina kojima se mediji bahato dobacuju, poput ''ubica'', ''manijak'', ''smrtna kazna'', do izmišljenih termina poput ''trepćuće žuto'', sve se svodi na VEST, AAAAA, udarnu vest, udar na patetiku, bes i očaj naroda koji konzumira skoro sa nekim mazohističkim veseljem činjenicu da oni nisu bili učesnici takve tragedije i da sada mogu neometano da gledaju slike sa sahrane poginulih i vise po društvenim mrežama nudeći svoju verziju događaja, ''kad bi se'', jelte, ''moglo pobeći od sudbine''.

Sudbine. EEEJ.

Da. Mi smo još uvek narod koji veruje u sudbinu koja je kriva za saobraćajne udese, Boga koji je kriv za poplave, kaznu kada više od nje nema smisla, i kad je željeni kažnjenik već zauvek kažnjen. Šta je sledeće? Poštar je kriv za račun za struju?

Zaboravili smo da je ceo ovaj polu-svet mladih koji odrastaju po splavovima između 2.00 i 6.00 ujutru uz (i dalje) sveprisutni turbofolk, maminu maskaru i genetiku poprsja, tatinu utoku i brzinu automobila, prosečni porodični mesečni budžet za hranu i natprosečnu glupost u ispijanju svega što im taj budžet dozvoli za samo jedno veče, nastao mnogo mnogo davno, u vreme obojeno sankcijama, nemaštinom i nesrećom, i da, održavajući ga u životu, održavamo i celokupnu atmosferu sankcija, nemaštine i nesreće. Uma.

Samo da podsetim - Ivan Gavrilović i 200 na sat.

Ajmo, obožavam tu brzinu, AAAAA!

****

Čak i muva posle nekog vremena otkrije ta dva centimetra koji je oslobode.








среда, 9. април 2014.

Dušku i ostalim živima

Učenjem, usvajanjem informacija i iskustava stvaraju se brazde na kori mozga. Tako su nas učili. Za mnoge se pitam da li je blještavost njihovih savršeno oblih, netaknutih moždanih kora upravo ta koja me zaslepi  i zbog koje poželim da i oslepim primorana da im budem izložena. Izvesno, sasvim izvesno. 

Ljudi se dele na one koji to jesu i koji to nisu. Na one koji žive i one koji umiru. Umiru, savršenog zdravlja tela i nikakve živosti uma. Celog svog umirućeg života sitničare i generalizuju, mahom pogrešne stvari u pogrešnom trenutku. Dave se u sopstvenom kiseoniku. Ubija ih činjenica da će se sutra opet probuditi. A kad se probude, poželeće da je svima tako kao njima. I celog dana će se truditi da postave standard besmisla, i neuklopljene će na kraju dana kazniti za smisao. I celog svog umirućeg života će kažnjavati i sputavati svaku naznaku smisla. I umreće mrtvi.

Ne kažem, njima je lepo. O daa. Njima je savršeno lepo, ušuškanima u loj i kožu, što svoju, što tuđu, skupo plaćenu u nekom outletu u Italiji. Njihova tela greju druga tela, a dušu uredno čuvaju po punim zamrzivačima, da je se možda sete pred kraj skrckanih godina, kad će pokušati pokajnički da još jednom ispadnu veliki vernici pa zvrcnu popa. A pop će doći, da preuzme iz zamrzivača ono što je ostalo, uz simboličnu novčanu nadoknadu za put pređen od mečke na parkingu do lava na kapiji. I mrtvi će umreti srećni, kako su i umirali.

Nisam suicidalna, ali mi je stvarno svejedno ako me sutra zvekne dabldeker. Ili se okliznem u kadi. Mislim, jebi ga sad, sranja se dešavaju. Daleko od toga da nemam neke planove za vikend, i da mi se ne ide na Ohrid u avgustu, ali sve i da mi to nešto poremeti, nije smak sveta. Živim živahno dok me ima. Kad me ne bude, i dalje ću živeti, samo s drugačijim planovima za vikend. 

Svi se nešto našli uvređeni onim trejlerom u kom jedna žena poručuje Beograđanima da se vrate u svoja sela. Kao da je prva koja je primetila seoski trend u prestonici. Niko nije odgledao film, niti će, kažu, posle odgledanog inserta. A svi imaju komentar. I ruše Beograd svakim od njih, prozvani što nisu iz Beograda. Nisam ni ja odgledala film, niti ću, ali sam iz Beograda, i mogu si priuštiti komentar.
Ili nekoliko njih.



Beograd nikad nikog nije odbio. Beograd je primio sve i svakog, i ostalo je jako malo Beograda za Beograđane. To je činjenica, odakle god da Beograd posmatraš. Iz aviona dok ga bombarduješ, iz kola dok pljuješ po njegovim pločnicima, iz autobusa dok samo prolaziš kroz njega na putu u neki drugi, veći grad. Ja ga posmatram iz Beograda, i nisam umišljeni elitista kad kažem da mi je muka da prođem određenim njegovim delovima u sred bela dana od scena koje zatičem a kojima nije mesto ni u jednom glavnom gradu sveta. Ne zato što je moj ili zato što je glavni, nego zato što je tako darežljiv, a vraća mu se samo otpad. Naime, u jednom od komentara na pomenuti trejler anonimni komentator poredi Beograd sa Njujorkom koji je, eto, primajući svetske ljude sa čitave planete, postao samo još veći i bolji i poželjniji i bla. Pa stanite malo - koliko novaca i diploma i zvanja i prezimena treba skupiti da bi se živelo u Njujorku? Što niste tamo odjahali kad je to adekvatna paralela? Koliko čega vam je Beograd tražio da biste po njegovim ulicama parkirali tatine džipove i uništavali mamine visoke potpetice, prkoseći gravitaciji uz prikladno urlikanje o Cecinim naopakim suzama? Pa kao, ''bilo je narodnjaka u BG-u i ranije''. Bilo je, iz Žitorađa, čarter drndom traktora, samo za naše uši. A Beograd je i njih prigrlio raširenih ruku, jer samo to ume. I nakotili su se. I nije ih nikada bilo briga za Beograd.

****

Pitao me jednog jutra, odskora bivši a odavno penzionisani kolega, da li slušam domaću muziku. Taman da odgovorim kako je to što upravo piči s mog laptopa domaća stvar, kad ulete s podpitanjem: da li volim Lepu. E sad, to što ja Lepu vezujem za jednu kockarsku anegdotu sumnjive istinitosti, pre nego za teme bliske muzici, on nije mogao znati, mada je mogao pretpostaviti da mi Lepa nije favorit samo sedeći sa mnom svakodnevno u kancelariji u kojoj gruva rokić, doduše prilagođen, razume se, radnom mestu. Ja kao sva zbunjena, u trenutku istripujem da me uopšte ne pita za Lukićku nego neku drugu lepojku neznanku, ali odvrati me brzo od sumnje pominjući kako je Lepa neviđena, kako je ona kraljica. Reko' tu li smo. Kažem ja kako slabo slušam TU domaću muziku, i kako mi je nekako i kad je slušam potrebna scenografija kafane da bi ugođaj bio potpun, i kako mi to nešto nije baš prikladno za kancelariju, računajući da su ga rifovi gitare i zveketi bubnjeva koje forsiram upravo i isprovocirali da me uopšte pita tako kretensko pitanje. Kaže on: ''Da, da, ali Lepa je legEnda, ona je Kraljica!''. Ja već malo pizdim jer me lik inače izvodi iz takta nametanjem svog mrtvog življenja svima naokolo od kako se pojavio sa diplomom i 3 licence i govorom od 300 na sat sa iritirajućim naglaskom, pljuckajućim efektima, gutanjem slova i apsolutnom nezainteresovanošću za izgovoreno od strane sagovornika, ili bolje slušaoca. Smirim se i kažem mu da sam zbunjena jer sam mislila da je Ceca kraljica. Čovek ne shvati da nisam ozbiljna i ozbiljno krene da mi objašnjava zašto je to što sam rekla čista glupost.

A sad me čuješ, mislim se.

I shvatim, hej, pa nije ti ovo neki tinejdž narodnjak koji prati Grand paradu pa subotom uveče oponaša propraćeno po splavovima. Ne ne ne, ovo je penzos narodnjak, ne napadaj ga, to je njegova sudbina. Šta bi drugo prosečan penzos sa natprosečnom platom, prijavljen i kao penzioner i kao zaposleni u građevinskoj firmi, sa radnim vremenom u trajanju od prosečnog teniskog  meča, u Srbiji, mogao da smatra prihvatljivim muzičkim ukusom? I to je u redu. Bilo bi apsolutno uznemirujuće da sluša Električni Orgazam ili Partibrejkerse, ili da je u mogućnosti da prepozna srpski jezik pasivno slušajući neku njihovu stvar... Možda zato što je njegov srpski jezik tako osobit. Ko će ga znati...?

Ne muči me to, jebeš Lepu, jebeš dijalekte, jebeš shvatanje muzike, jebeš shvatanje.

Taj lik je došao u Beograd da studira pre X godina. Dobio je posao čim je kročio sa faksa, pri vojsci. Dobio je penziju čim mu je palo na pamet da je traži, od vojske. I toliko se naradio s tom vojskom (poznato je koliko je bilo teško svima u državnim institucijama u njegovo vreme) da mu iz usta ne izlazi koliki je stručnjak. I sad drži radno mesto nekom mlađem stručnjaku koji drži mesto nekom tek svršenom inženjeru koji možda nikada ne postane stručnjak jer niko neće da mu da šansu da uči, a da istovremeno bude u mogućnosti da plaća sopstvene čestitke iz EDB-a. I takav lik oslovljava mene sa ''devOjka''. Odnosno, više me ne oslovljava, jer je dao otkaz. Bilo mu je mnogo stresno i nije hteo da potpisuje stvari koje su mu sumnjive. A sve mu je bilo sumnjivo. Ja najviše. Drugog dana njegovog ispunjavanja radnog odnosa u istoj prostoriji u kojoj ja to činim, rekla sam mu da me država ne zanima i da sam anarhista. Rekla sam mu i da nisam srpkinja niti hrišćanka nego čovek, odnosno žena. I da je to sve od mene što se etiketiranja tiče. Nisam prva počela, on je, velikog-A-u-krugu mi. Par dana pre izbora počeo je da drvi o Koštunici kao jedinom pravom Srbinu i istinskom patrioti među srpskim političarima, i to je bio kraj moje faze ignorisanja budalaština. Bezobrazluk, čist. U mojoj kancelariji ti ćeš meni da ispiraš mozak besramna nesvesna komunjaro. A moje kolege, drugari, komšije, sede kod kuća i podgrevaju pasulj od prekjuče šaljući CV-jeve u nepovrat i tražeći vezu za kasira u Maxi-ju. Sram te bilo, govedo jedno. Nisam mu to rekla, nisam ni nevaspitana ni konfliktna, ali sam to mislila svaki put kad mi se obrati, pljuckajući, sa ''devOjko''. A obraćao mi se kad treba da mu se prekuca njegovo levom nogom pisano baljezganje o manjkavosti projekta ''tom-i-tom-iz-Grada'', koje niko nije ni pokušao da pročita, čak ni mojom dobrom voljom tako uredno otkucano. I to je sve što je radio dok je ''radio''. On to ume sve sam, kaže, naučio je, morao je, samo nema računar. Mislim, firma misli da mu nije potreban, a on misli da mu jeste potreban čim se toliko raspisao, ali od čega da ga kupi sa samo jednom platom i jednom penzijom? Pomislio bi čovek, da taj pokušaj čoveka nema porodicu. A ima. Klinci još u srednjoj. Rekao mi je doduše da mu je država uvek bila i uvek će biti preča od porodice, i da bi život dao za nju. Ja sam mu rekla da onda nije trebalo ni da je pravi, i da su jedan termin ''supruga'' i dva termina ''dete'' uludo protraćeni. Ne znam da li me je čuo. Ali sam se pobrinula da me čuje kada sam ga pitala da li zna moje ime, i zamolila da, ako zna, koristi njega kada mi se obraća.

Eto, meni je strašno to što u Beogradu žive i rade ljudi poput njega. Sramota me je. Nisu svi mladi narodnjaci, lezilebovići i vandali, ali od ovih matorih narodnjaka, lezilebovića i vandala ti mladi Beograđani nemaju šansu da žive dostojanstveno. U svom gradu. Zovu ih ''dečko'' ili ''devOjko'', na radnom mestu, ako imaju ''sreće'' da rade, a ako nemaju, onda im je neprijatno da izađu u kafić u kraju u košulji bez zvučne etikete i sa tričavih 200 dinara u džepu, pa sede kod drugara, s kilo čipsa i piva, u vreme kad mame i tate tih drugara još rade, da ne prave gužvu u kući. 

A mame i tate tih skoro tridesetogodišnjih drugara su odavno zreli za penziju, samo ne stižu nikako na red od ovih što imaju decu u srednjoj i 10 godina penzije i radno mesto na kom skupljaju keš za džip sinu za punoletstvo. Koje će se, patriotski, proslaviti uz Lepu Lukić i predavanje široj familiji o Vojislavu Koštunici.

A mog Beograda nema ni u senci platana sa Bulevara, jer platani više nisu na Bulevaru, mada Bulevar još stoji u Beogradu. I stoje mnogi delovi Beograda, samo mu više ne stoje...

****

Niko nije oslobođen sujete. Doze variraju, ali sindrom je sveprisutan. Sve ovo što pišem je reakcija na povređenu sujetu, povređenu od strane daleko sujetnijih od mene, nažalost.
Beograd ne pripada rođenima u njegovom ataru. Beograd ne pripada ni onima koji su se (posthumno) nastanili na njegovim nabujalim trotoarima. Beograd ne pripada nikome ko živi U njemu. Beograd, dragi moji, pripada onima u kojima On živi, gde god bili... A života u mrtvim ljudima nema. Zombiji koji koračaju Beogradom nisu Beograđani, niti su Beograd. Beograd su oni retki živi ljudi čije vene hrane boemski Dunav i Sava, a ne šanerski Dolce & Gabbana. Beograd je moj dom. Neuredan, prašnjav, pun starudije - kao i svaki pošten dom - ali živ.

Beograd je velik. O da, Beograd je porastao. A ti Beograđanine, budi Beograđanin, budi mu dorastao, tako što rasteš sa njim. Ne dozvoli malim građanima da te smanjuju, iz čistog kompleksa i sujete.

Volite Beograd svakoga dana po malo. Jednom mu možda i vratimo svu ljubav koju mu dugujemo.










недеља, 16. март 2014.

(na)plata

Životinje su najbolji ljudi. Ljudi su najgore životinje.

Istopolno roditeljstvo je jedno od najkomplikovanijih, najkonfliktnijih i najriskantnijih odnosa među najgorim životinjama. A ne mislim na duple mame i tate. Mislim na majke ćerki i očeve sinova. Te su ljubavi među prvima koje se potencijalno graniče sa mržnjom. Otud ''mamin sin'' i ''očeva ćera'', kao sušte suprotnosti tome. Majke valjda iz (u)poznavanja sopstvenog pola kroz svoj i život svoje ženske dece počinju agresivnije da reaguju i na najmanju naznaku greške ili iskušenja kroz koja će njima istopolni potomci tek morati da se prošetaju. Kad sin sjebe nešto, to se toleriše. Možda ne istog trenutka - ali na duže staze - njemu se lakše prašta. Ćerke nemaju pravo na grešku. Čak ni u najavi. A kamoli na mišljenje. Jer majke su to već sve prošle, i one znaju bolje. Samo ne znaju da razgraniče svoj od života koji su napravile. Isto je i sa očevima i muškom decom. I oni ćerkama lakše praštaju, i lakše ih oslobađaju svojih osuda. Kao da postoji blago strahopoštovanje prema drugosti tog bića u samom njegovom polu, činjenici da je suprotan, i da ga nikada neće moći u potpunosti razumeti - pa je lakše dati mu pravo da ima svoj život i mišljenje o njemu, bez naglašene presije da će njegova greška značiti automatski neuspeh roditelja. Majke pokušavaju da kloniraju sebe kroz ćerke, sa željom za progresijom i usavršavanjem sopstvene verzije sebe, zbog čega bespotrebno ubijaju šansu za stvaran odnos dva genetski najpovezanija bića na planeti. Očevi teraju sinove da prolaze iste torture koje su i sami prošli, ubeđeni da je to jedini put da od sinova naprave ljude, baš kao što su i očevi očeva pokušavali. Mahom samo naprave životinje, one najgore.

Ne znam da li životinje prave takve razlike. Znam da poštuju prirodne zakone selekcije, prema kojima najotporniji, najsnažniji potomci dobijaju i najveću roditeljsku pažnju, dok je normalno da je uopšte dobijaju. Životinje puste svoju decu da se osamostale. Gurnu ih u vatru. U toster. Za njihovo dobro. Najbolji ljudi puste svoju decu da se osamostale. Gurnu ih u život. Puste ih da prave sopstvene izbore. Za svačije dobro.

Neka deca na vreme pobegnu od kuće. Na vreme, dok su još deca i dok još ima šanse za njih da se samopretvore u ljude. Jedan od prihvaćenijih načina za uspešan beg je odlaženje u veći grad na studije. Na što teže studije, ako je moguće, jer takve duže traju. Ako studiraš u gradu u kome si rođen, nagrabusio si. Ako glasaš u gradu u kome si rođen, verovatno si tek stekao pravo na zaokruživanje pa goriš od želje da se tvoj kružić prebroji.

****

Dan ''izbora'' - uvek prezabavan. Cesid žuska po ekranima, Ivica iskače iz frižidera. Vučko iz tostera. Prasetinu je najbolje držati na hladnom da potraje, a promrzle valja ogrejati nekim grejnim telom. Toster jeste malo nezgodnog formata, ali kad bolje pogledaš - ima dosta sličnosti sa glasačkom kutijom. A evo i pravih rezultata izbora. Juče je opet velika većina građana Srbije mučila muku sa biranjem strane - ne, ne političke strane, već izbornog tost hleba zvanog listić zbog svoje tanane dimenzije. Komentar birača (parafraziram): ''Nemamo svi diplome iz origamija pa da odmah znamo kojim ćoškom presavijen A4 najlakše dospeva u izborni toster!'' U proseku, pogodak je usledio posle petog pokušaja. Nemamo svi diplome ali hej, biće negde na akciji pa ćemo pribaviti. Bitno da je parče hleba reš pečeno. Da ide uz prasetinu.

Ostatak biračkog tela je glasao stidljivo i gadljivo, ubacujući iz prve hlepčić u toster, da oni drugi ne bi pobedili. Drugi su ipak pobedili. Tako to ide. Možda im treba više pokušaja da slože oblik predmeta sa oblikom kutije u koju ga treba bućnuti, ali... ne jede lep nego uporan. Ili je to onaj drugi glagol? Uvek ih mešam...

****

Moj mlađi brat je juče prvi put u životu glasao. I ovako sam bila zabrinuta za njegovu budućnost, sad sam na Ivici panike... Razočaran je rezultatima izbora. A ubacio je listić iz prve. E moj burazeru, dobrodošao u klub. Dajem ti fore za još dva ubacivanja pre nego što batališ bespotrebno vraćanje u učionicu osnovne škole... Pusti druge da ponavljaju. Ima i previše onih koji bi to morali.

Opet se juče na spontanoj (panel) diskusiji povela tema o ideji uvođenja psiho testa i testa inteligencije pre puštanja pred usijane tostere. I za one koji zaokružuju i za one koji se zaokružuju. Avaj, nemamo mi toliko ludnica i osnovnih škola... i vrtića.











уторак, 11. март 2014.

namerno s namerom nameravam

Namerno ili ne, puni sebe me pune mnome. Zarazno je to, tako i ja postajem puna sebe. A opet, bolje puna sebe, nego puna punih sebe.

Ponovo izbori. Svi se nešto uzmuvali, presreću nesrećne potrošače ispred marketa, sapliću ih onako natovarene turajući im neke papiriće u usta, pošto su im udovi zauzeti. Prvo prepadanje stranačkog simpatizera ove sezone umalo da ne osudim - mislila sam da reklamira neki frizeraj ili piceraj. Tako se blaženo smešio s nekim hranljivim ostatkom među zubima i lelujavom šiškom da mi stvarno ni na kraj pameti nije bilo da mi gura promotivni materijal političke stranke. Užasnute face, zarežala sam da me zaobiđe. Uljudno mi se zahvalio, ne skidajući besprizoran uzorak brze hrane koja se podrazumeva kad celog dana visiš na ulici deleći buduće papirne aviončiće. Žrtva je to, ali njega čeka radno mesto. Ili dva. Malo mu fali. Za sad je to paradno mesto, cilj je da se otpiše ,,pa''. Pa-pa. Pošto ja ne odbacujem ,,pa'', pa ni drugo ,,pa'', nego izbezumljeno svima njemu sličnima udeljujem ,,pa-pa'', mene ne čeka ni jedno ni drugo radno mesto.

Mene čeka Hana, svakog dana. Jutros mi je dugo ležala na skočnim zglobovima. Juče su me boleli. Danas me ne bole. Bole me leđa, od radnog mesta. Uglavnom zato što je mesto. Nema kretanja. U bilo kom smislu.

Čeka me kafa ujutru. Osmeh popodne. Poljubac uveče. Ne treba mi da me čeka ništa više od toga. 

Mada imam jednu dilemu. Nikad ne znam koji omekšivač da pazarim. Uvek mi svi iznova smrde i guše me, a pravim se da ne smrde baš toliko kad izvadim veš iz mašine. Kad bi neka od ovih njuški sa bilborda pristala da snimi neku reklamu za omekšivač, mnogo bi mi značilo. Pomoglo bi mi da donesem tako zajebanu odluku. Ovako, stvarno je teško. Nisam pametna. Oni cvetni su katastrofa. Plavi i žuti su jedno vreme važili za siguricu, kao najmanje zlo, sad mi i oni neverovatno smrde, do gađenja. Možda je do mog nosa... Ili do kože. Lako dobijem alergiju na glupe stvari. Sva se ospem i svrbi. Pa se češem, pa bude još gore. Ko zna šta sve turaju u te stvari za pranje stvari.

****

Radovi na kližalištu Tašmajdan još nisu gotovi. Beograd na vodi? Beograd na ledu. Na tankom ledu. 


















уторак, 25. фебруар 2014.

status veze: uposlen

Najgora vrsta zaposlenih su neuposleni ljudi. Kao što je najbolja vrsta nezaposlenog uposlen čovek. To sam osetila dok sam bila nezaposleno neuposlena. A sad potvrđujem, kao zaposleno uposlena.

Obraćaju mi se neki vremešni ljudi. Poslušam, jurim mudrost. Poželim da ne čujem. Pričaju o tome šta imaju, gde imaju, koliko imaju. Automobila, zemlje, objekata od čvrstog materijala... bolesti, dijagnoza, veza za lečenje istih. Nekada su imali mnogo više ovih prvih stvari, a mnogo manje ovih drugih. Nekako mi se čini da to ne ide slučajno baš tim redom u tim dozama. Retko se hvale brojem potomaka ili njihovih potomaka. A i kad ih pomenu, više se usresrede na to šta, gde i koliko ti potomci imaju, nego koliko ih imaju i kakvi su. I potomci, naravno, sad imaju mnogo više šuške po računima i točkova po motoru nego šumova po plućima i čireva po želucu. I oni će rotirati tu računicu. I oni će od svojih potomaka načiniti verne sakupljače bonusa i igračaka za ,,odrasle'', i nikada ih neće brinuti da li su im deca ljudi pre nego da li su im deca vredna opipljive hvale pred publikom. Tvorci uvek uprskaju svoja potomačka dela. Potomci uvek imitiraju svoje tvorce. I vozi... E da, i nikada, ali nikada ne pričaju o svojim ženama. One ne voze (ništa bitno), šta li...

Paničim. Ne mogu baš da držim slovo višestruko starijima od sebe o tome kako su omašili poentu posle tolikih poklonjenih godina u ovom igranom filmu od sveta. Ne mogu da im kažem ni da ih žalim što je tako jer su već prilično blizu kraju premijere. Ne bi mi ni verovali. Ne mogu ni da pokušavam da objasnim da bi mi razgovor koji toliko forsiraju bio bliskiji kad bi se s vremena na vreme njegov fokus prebacio sa takmičenja u nepokretnostima na nešto malo pokretljivije, šta znam, nešto poput duha... A čudno je to. Ili baš nije? Što su fizički nepokretniji brže i halapljivije se vezuju za fizičko i nepokretno. Ne znam šta su uradili s duhom, gde su ga skembali. Ne znam zašto bi se neko s godinama i gubljenjem pokretljivosti tela svesno odricao jedine neuništive i nikada nepokretne konstante poput duha. Ali nije ni čudno onda što stari ljudi neguju džangrizavost i prezir prema mlad(j)ima. Zavide im na pokretljivosti. Fizičkoj ili umnoj, šta je već kome poznatije...

Toliko o tome da su stariji mudriji. Oni su samo imali više vremena da sami sebi upropaste suštinu. Strašno je to što se toliko užive u tu destrukciju smisla da su u stanju da depresivno izgovore:,,Još si mlad, shvatićeš''. Šta? Da imam još da učim o tome kako da zaboravim sve što je stvarno važno i uspešno postanem propast od čoveka poput primera koji mi sobom naturaš?

Ne radim to namerno, ali sad kad vratim film, ja kad pokušam u tim monolozima da pronađem dijalog, a njima razumljiv, koji zahteva od mene da se hvalim, obično spomenem Vladu. Nije baš povezano sa nepokretnostima i zaposlenjima, ali mi pokreće duh i upošljava me. Bavim se. Učim. Volim. Delim. Dajem. Primam. Osećam. Rastem. Gradim. 

Duh.

Juče nešto posle podneva Snežana Dakić stoji ispred crkve sv.Marka u bundi i WalkMax patikama, i s osmehom oko glave na čijim očima su firmirane naočari za sunce, oduševljeno zuri u građevinu ispred sebe. Osim ako je zanemela pred arhitektonskim sjajem crkve, baš je ne razumem. Mislim, daj bre. Znajući stepen narcisoidnosti i umišljene poznatosti koju gaji prema svojoj personi - žena je bezmalo pozirala ispred crkve. Ne znam šta je od čega pogrešnije u podvučenoj rečenici. Ne Snežo, nećeš me ubediti da si velika hrišćanka. Eventualno ako napraviš emisiju o tome koliko si trendi hrišćanka. Onda možda razmislim, nekih sekund i po koliko mi bude trebalo da lociram daljinski.

Da li se njen izabranik hvali njom, njenom bundom, njenim životom u trendu, ili njenom neprikladno eksponiranom ushićenošću pred hramom božijim? Jer on sve to ima, cenim. Sve to. Eeej.

****

Vlada mi je sinoć skuvao kafu iako je znao da ću zaspati čim je ispijem. Snimio je kako sviram ,,Do nam želi dobar dan'' a onda to izmiksovao. Ispao je neki hip-hop. Do suza me je nasmejao. On ume da probudi dete u sebi. A onda i u meni. I evo, hvalim se time. Ponosna sam što me voli čovek koji ume da se smeje i da nasmeje, i što volim takvog čoveka. Više se krećemo nego što stičemo. Više pešačimo nego što se vozimo. Više planiramo kako ćemo urediti zajednički prostor nego koliki i gde će on biti. Više se smejemo nego što visimo po lekarima. Više radimo nego što zarađujemo. Više se bavimo nego što izgledamo. Više dajemo nego što uzimamo. Više jesmo nego što nismo.

Da, hvalim se.
















недеља, 16. фебруар 2014.

kavez

Marius je bio višak. Pa je upucan u glavu i bačen lavovima, inače drugarima zatvorenicima. Ali to je na zapadu, kakve veze ima. U regionu, gde je žirafa misaona imenica isto koliko i par hiljada evra, pse i dalje kače za kuku automobila i vuku po asfaltu. A jedan zamalo vučjak danas je viđen u  zvezdarskoj šumi kako na tri noge jedva prelazi 50m/h. I ne znam šta je bilo sa Milom, kojoj je monstrum odsekao šape. I ne znam koliko je stotina mačaka i pasa otrovano prošle godine samo u komšiluku. I ne znam, zašto se još niko ne revanišira tim pacijentima iz prethodnih redova koji sebe nazivaju ljudima... A svoje mete istresanja, životinjama.

Ne znam...

Plače mi se. Kako smo postali tako... nenormalni? Loši, zli, izopačeni, bahati, idiotni, ljuti na sebe, ljuti na tebe, ljuti na sve, ljuti na svet? Ljuti na one koji još uspevaju da održe prirodu prirodom u sred kataklizme koju smo joj i im priredili...? Plašimo me. Ako ćemo iskreno, ni sanjala nisam da će mi jednog dana babaroge, veštice, duhovi i pauci biti mačiji kašalj u odnosu na NAS.

Šta znam...

Najgori košmari su oni na javi. Plaši me ćutanje. Nafta. Guranje u redovima hipermarketa. Deklaracije. Bušenje komšijskih guma. Baklje. Tuča drugova iz generacije. Noževi. Devojčice u tangama. Anti-bebi pilule. Dečaci u kladionicama. Dugovi. Nastavnici u strahu od devojčica u tangama i dečaka u kladionicama. Droga u osnovnoj. Droga u srednjoj. Droga na faksu. Droga umesto faksa. Faks umesto posla. Posao umesto života.

Sve znam...

Da li se sve to stvarno dešava? Koji to dijagnozirani veliki braca snima i režira? Zašto baš mi i zašto baš sada? Zašto nismo odbili gostovanje i nastavili postojanje nekog smisla i nekog MI? Ovce li smo? Uz dužno poštovanje jedne tako darežljive odomaćene životinje... I svih njihovih životinjskih rođaka. Maznuli smo im dom. Maznuli smo im pravo na dom. Maznuli smo im meso, mleko, termoizolaciju, kožu, utrobu, čitav život. Dali smo im kaveze.

Plače mi se...

Strpajte me u kavez. Nek' nemam slobodu kretanja dokle god imam slobodu uma. Bezumnima dajte da šetaju slobodno. Neka. Ionako ti putevi odavno nisu oni kojima bih koračala...