четвртак, 24. новембар 2016.

Večnost



Mnogo je vremena prošlo. Skoro večnost. I od mog poslednjeg teksta ovde, i od tog 24. novembra 1991, tamo, u Garden Lodge-u. Freddie je dan pre toga dao pisanu izjavu za medije kojom je priznao da umire. Jedan dan je bio potreban da se njegovo telo zaista ugasi, prikovano za krevet, odvojeno od svega onoga što je njegovom životu prethodnih dvadeset i kusur godina davalo smisla. Odustao je od borbe kada je on hteo, kada više nije mogao da radi i stvara.

  ''He had only one regret - that there was so much music left in him.''

Ne znam koliko sam puta pokušala da objasnim raznim ispitivačima zašto ga toliko volim i zašto mi toliko znači. Svaki put zaista želim da uobličim taj segment života u pitku priču koju ne moram mnogo da objašnjavam da bih zadovoljila slušaoca. I svaki put iznova shvatim da je tako nešto nemoguće. Prvo zato što apsolutno nikada to nije bio samo ''segment'' mog života, drugo, zato što pitkost tako prožimajućeg i sveprisutnog osećaja zavisi isključivo od toga koliko već negujete osećanje ljubavi u sebi. Opšte ljubavi. One koja počiva na sposobnosti i želji da se razume. Samo razumevanjem možemo voleti. O tome sam već više puta šarala po tastaturi. Ali eto, uvek se tome vraćam. 




Meni je zaista bilo stalo da razumem tog genija u studiju i mađioničara na sceni, sa tih još nepunih dvanaestak leta devedesetih godina prošlog veka. Nije bilo mnogo pomoći u tom poduhvatu, televizija je puštala ista 3 i po spota jednom u mesec dana, internet je bio raritetan i nestabilan izvor, Huper škrt i već odavno polako odustajao od pisanja o bendovima čiji članovi smeju da konzumiraju alkohol i glasaju... Tatini Džuboksi, spaseni sa tavana, popunili su tu rupu na neko vreme ali ni oni nisu bili baš blagonakloni mojoj gladnoj ljubavi jer Queen u to vreme kad je svet ludeo za njima nije bio omiljen među ''sveznajućim'' jugoslovenskim rok kritičarima. Štaviše, baš ih nisu voleli. ''Šta se ovaj oblači u helanke?'', ''Šta poliva publiku šampanjcem?'', ''Šta izmišlja nepostojeće žanrove?'',  ''Gle, opera!'', ''Kakav mamlaz!", i gomila drugih mediokritetskih pitanja i zluradih komentara svojstvenih ''onima koji znaju već sve'' pa od novog i drugačijeg piške u gaće. Od straha, ako smem da pojasnim. 

Ne znam je li u pitanju tinejdžerski inat u kombinaciji sa upravo činjenicom da mi je sve vezano za njih bilo od početka otežano, ali ništa od toga me nije uspelo sprečiti da ih volim sve više i da ga ''upoznam'' sve bolje. 



Nije ni među vršnjacima bilo lako. Slušali su se u to vreme ''autori'' čije polovine imena se više ni ne sećam, a drugu polovinu me sramota da ispisujem ovde gde su redovi posvećeni jednom ''glasniku bogova'' (Mercury - Merkur - planeta u Sunčevom sistemu, planeta vladalac znaka Device, da, ali i božiji glasnik u mitologiji). Umesto kadra iz crtanog filma ''101 dalmatinac'' na mojoj metalnoj pernici jednog jutra u 6. razredu našla su se četiri grafitnom olovkom iscrtana lika od kojih je jedan imao brkove. Nastavnica hemije je patrolirala učionicom tokom kontrolne vežbe i prolazeći pored moje klupe zastala, uzela pernicu, prepoznala verovatno samo brku, spustila pernicu i rekla ''Slušaš Queen? Imaš dobar ukus''. Ceo svet je bio moj. Nije baš da mi je hemija usled toga postala najomiljeniji predmet, ali sam shvatila važnost hemije. Hemije među ljudima. 


Kao i sve ostalo ako mu dozvolite, i moja ljubav je rasla, menjala se, evoluirala. Kako prema svemu ostalom i životu samom, tako i prema tom čudesnom liku kojeg mi je na momente bilo teško da zamislim da je uopšte, tako jedinstven, i postojao. Pamtila sam i pamtim, iz perioda pre nego što ću ga postati svesna, svega nekoliko scena iz spotova za pesme ''Princes Of The Universe'' iz filma Highlander gde je Freddie-ju partner u mačevanju Christoher Lambert, i ''Living On My Own'' sa legendarnom teget jaknicom sa zlatnim epoletama. Izgledao je kao bog. Kasnije sam saznala da je taj spot snimljen na proslavi njegovog 39. rođendana u Minhenu, na koju je trebalo doći obučen kao omiljeni lik. Freddie je došao obučen u sebe. Bio je bog. U tom Minhenu i u mom svetu. I dan danas gledam u ekran i mogu da se zakunem da taj čovek tako živo i sugestivno gleda u mene i obraća se baš meni, baš kao i prvi put kad sam ga ugledala, kao dete od 4-5 godina. I nisam usamljen slučaj. E u tome je njegova veličina, dragi moji ispitivači.




Čudno je to... Tada, kao klinka, dala bih sve na svetu samo da me neko nešto pita o njima i njemu i da mogu da pričam i pričam o tome šta mislim, šta vidim, šta osećam, koliko mi znače... I tačno bih znala koje reči da upotrebim i iskombinujem da najbolje opišem šta je to sve meni. Sindrom kontrolnih vežbi, šta li... Danas, kada sam se već skoro sasvim odvikla od želje za tom vrstom manifestacije svojih  osećanja, i odgovaranja na pitanja za čistu peticu, pitanja su sve češća - valjda zato što mi njegove slike bujaju na sve strane po stanu - i sve mi je teže da odgovaram na njih. Kako da objasnim da mi se čitav Univerzum otvorio otvaranjem paketa ''Freddie Mercury'' a da ne zvučim potpuno neuračunljivo? Kako da sažmem toliku energiju na nekoliko nezadovoljavajućih reči, jeftinih u odnosu na bogatstvo koje mi je ona donela? Kako da prepričam sve situacije kroz koje sam prošla i iz njih iskoračila veća i viša samo zato što me je prethodno dotaklo njegovo ''I'm not going to be a star. I'm going to be a legend'', odlučeno pre nego što je uopšte upoznao ijednog od ljudi koji će kasnije činiti Queen, i s kojima će i ući u legendu? Kako da sumiram sve to što sam videla gledajući ga i čula slušajući ga, sasvim predano i potpuno mu verujući poslednjih 17 godina, a da nepravedno ne zarobim slobodu stečenu tom verom, kojoj ću eto, dogodine, slaviti punoletstvo. Kako da pokušam da se odužim a ne ostanem dužna tolikoj ljubavi koja me tako čvrsto utemeljuje istovremeno mi dajući krila da jebeno poletim?



Da, zaista, na prvi pogled taj se čovek mogao u nekom trenutku učiniti i smešnim, ako baš želimo da budemo nepažljivi. Pogledajte bolje. Niko mu se nije smejao dok prvo sam sebe nije ismejao. Nije imao granica u razumevanju sveta oko sebe i nije dopuštao postojećim granicama da ga sputaju. Nije ga bilo briga šta ko misli, koliko dugo će živeti i vodio se osećanjima, trenucima, užicima... Živeo je. Nije se vezivao za svoja dela, video ih je kao prolaznu, nevažnu stvar sa rokom trajanja. I upravo je postigao obrnut efekat - postao je ozbiljno besmrtan, toliko da zapravo živi četvrt veka nakon što je izdahnuo, a njegova dela već odavno večna, i kao inspiracija i kao jednostavan način da se kvalitetno zabavite, što je i želeo. 

Jim Beach, ili Miami, kako ga je Freddie zvao vezujući se za reč ''plaža'' u njegovom prezimenu, menadžer grupe, kaže da mu je u poslednjem razgovoru u kojem su prolazili i temu nastavka života njegove muzičke zaostavštine rekao ''Do what you like, but never make me boring.'' Zaista, svašta možete lupiti o njemu, ali niko nikada ne može reći da je bio dosadan. Kako naizgled nevažna stvar, a esencijalna za život vredan življenja.



To je dete došlo prvo iz Zanzibara u Bombaj, pa nazad na ostrvo i onda kao tinejdžer prvi put kročio na, zapadnoj kulturi šezdesetih, (naj)važnije ostrvo. Peter Freestone, ili Phoebe (opet Freddie-jeva ludačka želja i talenat da nadene savršen nadimak), kaže u jednom intervjuu kako misli da bi Freddie, da je mogao da bira, bio rođen sa 18 godina u Engleskoj. Može biti. Ali svakako to ne bi bio ovaj Freddie koga tako uporno pamtimo i koji nas je tako lako osvojio. Tih 18 godina napravilo je u njemu lepezu iz koje će crpeti boje i mirise i osećaje i jačine vetrova i mirnoću mora koje lepršaju bez trunke napora iz njegovog opusa i bića i danas, kad ga više fizički nema. Čujem mu glas i naježim se jer na trenutak osetim da nikada nije ni otišao. London mu je samo dao malo više prostora i malo veće platno. Četkice i boje su njegove od dana kad se rodio. Pored svih neverovatnih fotografija njegove apsolutne vladavine scenom i publikom, nigde mi toliko nije jasno prisustvo te esencijalne radosti - radosti življenja, koju je tako važno imati i negovati u sebi - kao na fotografijama gde je on ''samo'' beba, mali nasmejani Farrokh Bulsara.



Izgradio je sebe od te neodoljive bebe u do tada neviđenog šoumena i muzičara, potpuno samouvereno i samosvesno. Napravio je neverovatno važan potez na samom početku ''karijere'' menjajući svoje ime, obezbedivši tako onom unutrašnjem sebi da ostane ono što jeste uprkos tom novom karakteru koji je izmislio, i koji se svetu činio većim od života (lepše zvuči na engleskom - larger than life). Zaštitio je svoju meku unutrašnjost štitom tvrđim od svake krute kritike i ozbiljnosti koja ga je mogla baciti u iluziju svojstvenu za one koji steknu veliku popularnost pa uvenu u sopstvenoj slavi. The Great Pretender. Trčkarao je okolo po bini u satenu, lateksu, PVC-u, najlonu, teksasu, perju, šljokicama, romboidima, štraftama, munjama, oficirskim jaknama, siledžijkama, baletankama i bokserskim patikama i bio je ubedljiviji, zaneseniji i nezaustavljiviji od deteta koje se igra LEGO kockama, gradeći svaki put nešto sasvim novo i jedinstveno, dok ceo svet drži dah i čeka da vidi šta će ispasti od svega toga ovog puta. Verovali su mu. Jer se igrao. Uživao je. Nijedan njegov pokret, ma koliko se trudili, nećete uspeti da ponovite a da ne izgledate kao potpuni imbecil. Nijedan njegov pokret nije bio unapred osmišljen ili navežban. Svaki njegov pokret je bio On, svakim delićem tela i bića bio je prisutan, tada, na toj bini, izvodeći tu pesmu - osećao je svaki trenutak i publika je to osećala. I bila pred njim publika od 20 ili 200.000 ljudi bilo je potpuno isto - njegov entuzijazam i moć da dotakne svaku dušu ponaosob i poveže se sa onima u poslednjim redovima hale ili čitavog stadiona bili su neuništivi, neshvatljivi, skoro zastrašujući u svojoj grandioznosti - i potpuno očaravajući.



Pustite Live Aid danas, i ako nemate mnogo vremena, usresredite se na tih legendarnih 20 minuta koliko je trajao nastup Queen-a. Onda sedite (jer postoji verovatnoća da ćete ustati na kraju za trenutak ubeđeni da ste tamo, na Wembley-u 13. jula 1985. negde u prvim redovima), potražite neki intervju sa tim čovekom koji je do maločas upravljao celim stadionom, i čitavim svetom koji je gledao prenos na TV ekranima, kao da su svi došli zbog njega - a nisu, jer se radilo o celodnevnom spektaklu na dva kontinenta na kome je nastupilo preko 60 izvođača - i slušajte ga. Mrzeo je intervjue. Mrzeo je što su prilepljivali veći značaj i ozbiljnost onome što je njemu bio trenutak - koji je prošao, i u kome jeste bio ozbiljan, ali samo sa namerom da zabavi. Nije shvatao sebe ozbiljno, kako to ego uglavnom čini. Imao je ego kao soliter, ali je zadržao tu sposobnost da ostane s obe noge na zemlji dok mu duh leti vođen činjenicom da radi ono što ga čini srećnim i da se usput dobro zabavlja. Mrzeo je da priča sa jednim čovekom koga ne poznaje. Obožavao je da se šepuri pred čitavim stadionom ljudi koje, bar po tome što su tu i što dele zajednički trenutak zabave i ljubavi, kao da je lično poznavao. Nikada se niko pre toga nije tako nosio sa tolikim auditorijumom. Svi su izgledi da nikada više niko i neće.



****

Bilo je i pitanja poput ''A što ne Jim Morrison? I on je isto genije''. Ili tako ti neki likovi, da ne nabrajam sad sva imena koja su se u istom kontekstu smenjivala tokom godina... Pa jebiga, mogao je biti i Nikola Tesla, ili Leonardo da Vinči, mogao je biti bilo ko, ali nije. Baš je Freddie. I baš mi je lepo što je tako. Verovatno mi je uradio nešto što niko drugi nije uspeo, ili ja nikome drugom nisam dopustila. Nagađam da mi je senzibilitetom bliži njegov pristup, otkud znam... Lebdim kad ga čujem. Smeje mi se svaka ćelija kad ga vidim. Zar je važno zašto? Zar nije važnije šta (mi) se dešava? Taj me je predivni talentovani stidljivi dečak isturenih zuba naučio stvarima koje se, kako se to već kaže, ''ne uče u školi''... ili crkvi, vojsci, partiji. Ne uče se čak ni u kući, a mogle bi. Kada bi roditelji davali krila deci tako lako i rešeno kako je meni Freddie jedan šareni par istih nakačio - verujte mi da bi sve ove ustanove gore navedene prestale da postoje, a mali ljudi uspevali da ostanu velika deca celog života. Sad ispade da mi je Freddie bio treći roditelj, što zvuči skroz blesavo, ali nije ni skroz netačno. Jeste me oblikovao, na način na koji to rade neki bolji roditelji. Ono - daš mu slobodu, pustiš ga da padne da se povredi pa da nauči, pustiš ga da sam bira šta god da treba da se bira, pustiš ga da misli, da oseća, da želi, sve ga pustiš - ali mu prethodno usadiš par važnih semenčica kao podlogu za ispravan rast, na čijim ambalažicama kad ih kupiš slobodom koja ti je data krasnopisom piše ''Voli'' i ''Veruj''. Ima u ponudi i edicija sa etiketicama ''Razumi'', ''Uživaj'', ''Podeli'', ''Sanjaj'' ali one mogu nastati i ukrštanjem ove prve dve semenke i obrnuto, pa se ne moraju saditi baš sve odjednom. 


****

Napisala sam ranije da je bio bog. I bio je. Bog, Božanstvo, Tvorac sopstvenog života, koji mi je pomogao da shvatim da ne smem imati drugog Boga, osim Sebe. 



Hvala ti dragi moj. Danas se navršava 25 godina kako ne prestaješ da nedostaješ. Lepo je što je jednako teško kao i pre 17 novembara biti nasmejan na današnji dan, ali ipak osmeh nadvladava suze. ''Life is a celebration.'' Tvoje sve se slavi i sija istim sjajem kako je sijala i ta iskrica u tvom oku na slici iz Zanzibara 1947. Danas je samo neki glupi datum. Ne pripada on tebi. Tebi pripada večnost. Voli te Anči.