недеља, 22. новембар 2015.

O penzijo! (teška ti bila matematika)

Nedelja je, hajmo malo da odahnemo. Ili ipak nema odmora?

**** 

Vidi ga ovaj ''umišljeni umetnik''.

Stiče se nepravedan utisak o tome da je BITI umetnik nešto nenormalno. A ne razumem zašto kad je lepo umetniku u toj umalo psovki prilepljen vrlo nedvosmislen opis veličine i značaja njegove ''umetnosti'', baš  radi lakšeg raspoznavanja i razlikovanja umetnika od ''umetnika''.

Uvek sam se pitala zašto su matematika, ekonomija, građevina, političke nauke, prava, pa čak i Bogoslovija (veliko slovo, veeeelika lova) i tako ta uvažena opredeljenja bila toliko radosnije prihvaćena međ' rodbinom i komšijama, od recimo muzike, primenjene umetnosti ili... bilo koje druge?

Dobijala sam ja odgovore, ne mogu da kažem. Samo mi posle njih tek ništa nije bilo jasno. ''Šta ćeš posle s tim?'', ''Od toga 'leba nema!'', ''Ma to je sve za ludake...''

Čekajte, ko su ''ludaci''? Oni što idu na predstave i izložbe, koncerte i nastupe? Ili oni zbog kojih ovi prvi imaju gde da odu? Ili svi đuture??

I čekajte, kako šta ću posle s tim? Pa isto što i do sad, samo možda veštije, iskusnije. S pretpostavkom da bi obrazovanje i usavršavanje vodili ka kristalizaciji i osmišljavanju potencije, talenta, aspiracije koje maloletno biće zainteresovano za umetnost ispoljava kao svoj duh.

I šta uopšte znači, ''nema 'leba OD toga''? Pa 'leba ionako ima samo od brašna, ako se ne varam? Ok, ima sad i ovih bezbrašnih, beskvasnih, ali to je relativno nova pojava, i sumnjam da je, kad je prvi put ovaj ''savet'' počeo da se prima u  radnom narodu, neko mislio na karijeru u Tonusu ili magistraturu u makrobiotici. Sigurna sam čak da se mislilo na beli lebac, ''Sava'', ispao iz gajbe ispred samousluge, uredno vraćen, pa još urednije ispipan. A za njega već i vrapci znaju da i nije toliko zdrav i da, ako baš ne možemo da ga se zauvek odreknemo, ne bi bilo zgoreg da ga u što manjim količinama i što većim vremenskim intervalima konzumiramo. Pa me zanima, šta sad? Je l' to diže cenu umetnosti? Je li je to malo bar ubedljivije opravdava?

Ako je  reč bila o novcu koji bi valjalo zaraditi u nekoj struci da bi se kupio lebac, ili već ko šta troši, na šta gura, mislim, ako je na to mislio mudri savetnik sumnjivog lica tolikih generacija maloletnih birača sopstvenog puta, bojim se da ću ga morati razočarati vešću da ni 'leba, ni semenki, ni kupusa, ni pečurki, ni dizela, ni benzina više nema ni od te uzdizane matematike. Ni od ekonomije. Ni od građevine. Od prava - tu i tamo. Zavisi koliko ste picajzla. Goriva te vrste ima samo od uticaja jako malo ili nimalo vezanih za tu ''struku''. Tu su neke veze, imena, šeme, kombinacije, kompenzacije, trgovine. Profiti. U svakom smislu. Profiti koji, neminovno i nepogrešivo, zarađuju egzistenciju, i to udobnu, ušuškanu, a osiromašuju, kradu duh i smisao.

I nije to novost, šta sad, tako je već... Pa već predugo. Jedno vreme je delovalo da je to samo trenutno stanje i da će, smanjivanjem nula na hartijama od jugoslovenske vrednosti ili ukidanjem redova za lebac i legalnom prodajom duvana to sve proći kao rukom odnešeno. Ipak se seme očaja primilo u ovoj našoj očigledno preplodnoj zemljici, pa sad taj korov ne moš' iščupati ni bagerom iako Marlboro prolazi carinu s legalnom dokumentacijom a višeblokovske redove još viđamo samo mi ranoranioci, ispred pošte, u dane Penzije. Nema kompromisa sa semenom zablude.

****

Ja jesam napravila kompromis, ako pažljivo pogledamo, iz straha od zablude. Jebi ga, celo detinjstvo sam provela s nekim pisaljkama i četkicama. Trebalo mi je samo nešto maznutog papira iz ''7. Jula'', sa sve onim otkidivim rupicama sa obe strane, i nešto Staedtler-a iz ''Rad''-a, dobro, i sveća marke ''Restrikcije'', i meni je bilo... Lepo, u najmanju ruku. E ali, nisam baš bila sigurna u svoju ''umetnost'', jer tu ''7. Juli-Rad'' koaliciju nikad nisam tako posmatrala, više sam naivno i nesvesno samo beležila, onako, za sebe, i ponekad za mamu, i baku, kako to sve okolo mene MENI izgleda, pa tako ni kad je došlo breme biranja punoletnog nastavka puta, nisam baš imala hrabrosti da kročim u obožavani, nikad dotaknuti krug umetnika ubacivanjem listića u kutiju ''PRIMENJENA'', već sam, možda i zbog Slaje (Slavko Danilov, dipl. ing. građ.), umočila četkicu tog juna i u malo ''matematike'', čisto radi balansa portreta. I završila na Arhitekturi. I arhitekturu završila.

Neću mnogo o tome kako na tom petogodišnjem putu maestralno pompezno nazvanom ''STUDIJE'', a pogotovo ''MASTER STUDIJE'', nije bilo baš toliko matematike, koliko je bilo umišljenih umetnika. Dakle, čak ni umetnosti. Ja sad ne znam, ne bih da zvučim ogorčeno, možda je bilo i do mene. Ja sam možda preushićena sjajnim plasmanom na tim kvalifikacijama za tako genijalno smišljen i odabran balans oba sveta, očekivala nešto čega tamo nije bilo, makar ne više. Ne znam kako su se deklarisali Zloković i Dobrović, čije biste dan-danas nepomično upozoravaju brucoše i diplomce jednako da rešenje, kolega, nije dovoljno ubedljivo, desi li se kolegama da moraju proći aulom, stranom bližom Bulevaru. A moraju. Barem 27 puta dnevno. Oni su bili umetnici, ali sumnjam da su tako o sebi mislili. Bili su i matematičari, ali mislim da bi ih to umanjivanje polja delovanja grdno uvredilo. Čini mi se da su ponajviše bili filozofi, samo dovoljno kreativni da se njome ne bave iz uloge filozofa, diplomiranog.

Dobro, znači, rezultat je 1:0 za besmisao. Ok, to je tek prva epizoda serijala ''Anino punoletsvo'', doduše otegnuta epizoda, dovoljno poučna da nije bilo potreba za repriziranjem ili rimejkovima u vidu ''DOKTORSKIH STUDIJA'' ili, ne-daj-Korbizje, daljih akademskih nastavaka... A ima tu prostora. Ko se primi na aulu, teško iz nje izlazi. A lepa aula, nema šta. Samo loše geografske koordinate.

Nemam prava da se žalim, pa se i ne žalim. Em sam tako sama birala, onako mudra s nepunih 18 (pripreme za arhitekturu traju godinu dana, dakle, odluka pada pre pada zabrane o upravljanju motornim vozilom na 4 točka), em sam, ako mi se nešto nije dopalo, mogla u svakom trenutku trampiti Kralja Aleksandra za nekog drugog, austrijskog kralja, ili italijanskog pisca, ili već nekog komunističkog ili renesansnog lika, negde preko. Prošlo je, u to vreme, TO vreme kad bi takva trampa bila zabranjena. Samo nije još bilo prošlo vreme kad se meni išlo iz mog Beograda. Kako bi Jasnin, Anin, Ksenijin i moj grad mogli bez nas, bez naše kafe i divljenja gospodinu Piatniku? Ko će našem gradu svakog dana bacati kockice i brisati dirigovanu? Kako da sredom ne idemo u operu preko Juga i njegovih dobijenih karata? Kako da četvrtak u Atomu nađem van njega, van mog grada? Kako da petkom ne stignem na probu sa Savom i Stedžom, Acom, Vladom - jednim i drugim - Raisom, Srkijem koji možda bane? Kako da subotom ne bude Fest i vraćanje pešaka preko mosta do Mirijeva? Kako da ne bude nedeljom pijaca s mamom, i skuša za ručak, jedini od 7 nedeljno koji svo četvoro trošimo istovremeno? Kako da ponedeljak mrzim u gradu koji nije moj?  Kako da... Kako da s Vinkom i Đurom ne iznenadim Olgicu za rođendan? Kako Peđi da kažem da mi je ''BRE'' daleko? Kako mojim mačkama, što upisanim u spisak stanara, što ovim neregistrovanim, da saopštim da ću im slati deliće svoje kože na grebanje poštom, a krekere pazariti umesto 'leba pa se nadati da znaju da sam ih lično ulovila u nekom hipermarketu i otpratila na avion? Kako Tanji da kažem da razumem suze i da je jedna mačka više ok, jer je mačka, preko Skype-a? Ko će smarati Apostola da li je grafičko rešenje dovoljno čitljivo? Kako da popakujem sve te novce pretočene u Queen, i knjige, i ploče, i diskove i crteže i noći i dane pune muzike...? Gde ću s Ivdžom i Nešom i Mićom? A Gundi i Vladica kad se vrate s neke planine, ko će jesti gulaš s njima? Koliko kufera punih bića je dozvoljeno? Kako Vukši i Sanji da kažem da možda stignem na krunisanje prestolonaslednika Petra, lavića dinastije Platiša, kad bude i sam već mogao da vozi... Ako i tad? Ko će s Bojanom i Vladom da sedi do kasno u noć dok Ivan spava? Ko će s Marijom i Unom i Milicom da pravi taj studio? A kako Inex i onaj studio...? A to, je srušeno... Dobro, a ko će kumovati Dunji i Miši? A Steva i Marija, akademski slikari s bebom, Magdalenom, kako da mi ne budu komšije, kako da mi Steva ne istetovira Haninu šapicu? Kako Ćufti, Ivoni, da kažem da joj nisam donela šnale jer nisam ni došla? Kako mom Dojču da kažem, danas, kad ga budem smarala u Mingu da mi napravi ono moje, da se umalo nikad nismo poljubili... Da sam računala (da sam kalkulisala, da sam naginjala matematici... Njemu otac i dan danas često kaže ''Teška ti bila matematika''; taj najmlađi Dojčinović sad mesto računa sabira, množi, miksuje zvuke i ukuse, kuva, razbija, blago meni... Valjda se neće zameriti nekom gurmanu s premalo sečuana, ili nekom bilderu s previše soli?). Kako?

Pa... Nikako.

I ostadosmo tu, ubeograđeni u zidine sopstvenih izbora. Sava je trenutno u Kazahstanu, poslom. Ali znam da je u Beogradu, srcem.

Kako znam? Pa čujte, Sava je jedno od onih bića, a ne lica. Jedan od onih što je isto vagao. Da ne naljuti ni Dostojevskog, ni Pitagoru. I mislim da ih nije ni jednog naljutio. Naljutio je mene, na kratko, kad mi se učinilo da mu je bolje tamo nego ovde. Ali se nisam dugo i stvarno ljutila, jer mi se samo učinilo. A sve i da mu je bolje, on je jedini koji (može i sme da) zna ili misli šta je dobro za njega. I jebi ga, nisam imala nameru da sad pišem o Savi, ali kad sam već tu, moram da napomenem i da mi je svaki prolazak pored Zlokovića i Dobrovića lakše padao uz Savino društvo. Možda jer je tad onako dugokos delovao življe od njih onako naizgled ćelavih zbog iste materijalizacije lika i kose, i u ozbiljnoj osakaćenosti delovima dela ispod grudnog koša. Bilo je i lakše, i lepše. I to nijedna geografska koordinata ili valuta ili stranka ili struka ili plata ili penzija ne mogu zaseniti.

A Stedža je bio s nama u bendu. I završio je prava. I retko ga viđam. Ne zbog tih studija, sigurna sam, ali ga svejedno, retko viđam. A i kad se vidimo, ne vidimo se.

Đura je u Americi, s druge strane (sveta). Ali se ipak vidimo, kad se vidimo. Ona je isto jedno od onih bića. Ona, da. Ivana. Đurović Ivana. Crnogorsko prezime. Glumačka duša. Izvagala. Završila lingvistiku. Nastavila lingvistiku. Briljira lingvistiku, i život paralelno, u Novom Jorku, SAD. Evo baš sad, dok pišem.

****

Kupila sam, ovim novcem koji struka dozvoljava, umesto 'leba bela, karte za premijeru Smrdljive bajke. Nisam bila na premijeri filma, nijednog do sad. Lažuckam, možda i jesam, dok sam još išla u bioskop, ali se stvarno više ne sećam. To je bilo onda dok sam još, oduševljena Slajinom opsesijom za filmom, i načinom na koji je ispoljava, gutala sve što se prikazivalo i rado menjala slikarsko za filmsko platno. U tom gutanju se možda prošvercovala i neka premijera, ne bi me čudilo. Ali sad mi se čini da nikad nisam premijerno gledala, kamoli videla, išta.

Dakle, kupila sam karte, i vodim Jasnu, ženu, moju ženu, koja ja mislim sve domaće filmove zna napamet i koju sam s mnogo radosti i ljubavi nezvanično predala na čuvanje jednom dragom Crnogorcu, Rakočeviću, da gledamo jedno biće s jednim drugim crnogorskim prezimenom i jednom neumišljenom svetskom dušom (i srpskim pasošem, hvala Tadiću, čija god to odluka i s kojom god pozadinom bila), velikog glumca, velikog čoveka, velikog umetnika i veliko ''zašto?''. Neću trošiti redove zumbanog sedmojulskog papira tehnologijom unapređenog u piksele nekog bloga o tome zašto za mene, i (još uvek, izvini Vesko) moju pomenutu ženu, Jasnu, nikada Ž.L. , Nesumnjivo Biće, neće biti 31.juli 1993. nego sve ono pre i sve ono od tog datuma sačuvano. 

****

Malo mi je muka dok gledam prekid predstave ''Sveti Sava''. Malko mi se vrti u glavi od tolikog pravoslavlja i patriotizma. I od Žarkovog kostima. ''Sava'' hleb. Sava u Kazahstanu. Obala Save. Predstava. Daske koje život znače. Rešetke koje život tlače. Smrdljiva bajka, nego šta. Premijerno, a po ko zna koji put. 

Lepa je jesen. U Njujorku. Ma bravo Gire i Rajder. Ma patetični ste. Imali smo i mi Šmekera u oficirskoj uniformi... S ružom! Rođenog kao ratnika, dobrovoljca umetnosti, u ranjenoj zemlji, originala, nikako falsifikatora, nečijeg brata, i po materi i po ocu, pobeglim od lakoće bekstva. Biće, koje nam je otela matematika devedesetih. Vidimo se, bića, u sredu. Novembarfest. Novobeogradski vrtovi - Preobraženje. Izbor, punoletni, navikao me sistem, jebi ga. Eto. Kako u sredu da ne budem u SAVA Centru??? Savavelika... Ovaj, sala velika. Dogodiće se na tadašnji dan. U direktnom prenosu. A neće proći nikad. Posle Jasna i ja na put - na jug, sad da l' 7 ili 95 do Trga, pa do Mirijeva. Šta pre stigne. A stićiće valjda pre penzije, koje neće biti  u ovoj smrdljivoj basni, vidim ja...

Koliko je, matematički, dovoljno čekati u redu za smisao?



петак, 20. новембар 2015.

volfram

Nemam ja potrebu da se ljutim. Nikada. Meni je samo srce preteško, ponekad, prečesto, pa se s njim i oči i uši i grlo i ruke umore, sapletu, zbune, zamrznu. Deluju ljutito, a u stvari se samo umore. Pod težinom, samo to. Čujem ''ne volim'', ''nije mi stalo'', vidim neke tamne senke i pipam neke blede slike i mirišem neki kraj. Smisla. Nadam se da smisao ima dva kraja.

Neke stvari nikad neću reći. Ne zato što neću, već zato što ne umem.

Teško (mi) je. I zbog toga što ne umem, i zbog tako mnogo drugog. Toliko postane teško, toliko pustim da boli da počinjem da mislim da mi možda, na neki krajnje izopačen način, to sve zapravo prija.

Ma ne prija mi nikako, znam. Ali bol valjda postane tako blizak osećaj da mu se više i ne odupirem. Poznanik je, dobar. Oberučke ga nekad prihvatim, zagrlimo se. Prospem (se) po njemu, tvrdom, dubokom, prospem svoje misli i čekam da vidim koja će se prva razbiti. Slomiti. Onda gledam koja će za njom sledeća - da joj se pridruži u padanju ili da je uteši, spasi. Kako kad.

Nisam ljuta. Nikad. Ne prestajem da volim. Nikad. Rastužim se samo, ponekad. Rastuži me reč... Rastuži me pogled.... Ili nedostatak istih. Rastuži me pokret. Paralizuje me. I tako tužna i nepokretna od pokreta ipak - volim. I zato sve onda boli još jače, još dublje. I u krug...

Ne umem da ne volim, da ne čujem, da ne vidim... Prokletstvo, jeste. Ne umem da ne osećam. Druge. Sebe.

Vruće mi je. Sunce zaslepljuje. Ili je to sijalica? Volframe, idiote.  Zvučiš kao prezime a u stvari si bezvredan metal. Hladan. Smrzavam se.

''Ne'' bi bilo najlakše. No NE umem.

Ja možda samo malo više brinem, nego što je red. Previše brinuti. Koliko je to ''previše''?

Zar ne treba uopšte da brinem?

Pitam, a znam odgovor.

Igram se sopstvene učiteljice. ''Sedi, 5.''

U redu je, radim to samo kad sam sama.

Mnoge stvari koje radimo samo kad smo sasvim sami, ako ikada jesmo, mnogi ljudi, zapravo svi koji nismo mi, smatrali bi ludošću. Zato je važno da čovek bude (dovoljno; koliko je dovoljno?) sam. I na trenutke ne znam da li izgovaram pisano naglas ili u sebi. Svejedno, niko me ne gleda.