уторак, 17. децембар 2019.

Deda i Dede

Nina je srećno dete. Srećna beba, koja sve više liči na dete. Deda jedva čeka da postane još ubedljivije dete pa da je vodi na sladoled. Kako krene prvi takt Lakovićeve pesmice, ona viče:''Dede!'' Kad je pitaš: ''Gde je deda?'', gleda u ulazna vrata stana i osmeha od uveta do uveta ponavlja:''Dede!'' Desi joj se i ''Deda'', sve češće, i sve lepše. I to je da se upiškiš od sreće svaki put.

Od skoro je u njenu svakodnevicu ušao još jedan deda - koji doduše nije samo njen, i o kome isprva nije bila sigurna šta da misli - možda baš zbog toga. Prvo se pojavio u nekoj pesmici, pa onda u još jednoj, pa u nekoj slikovnici, pa na jelci, pa još jednom na jelci, pa još jednom na jelci... I eto sad je maltene svuda oko nje, pa se malo i navikla na njegovu dugu belu bradu i upadljiv outfit.

Ne verujem da joj je baš sasvim jasno šta je njegov posao u njenom životu i da je taj njegov posao prilično sezonski, ali verujem u svoj posao vezan za njegov. Želim da je naučim da veruje, i da uživa u davanju jednako kao u primanju. Zvuči jednostavno. Sad kad to shvatam tako ozbiljno, shvatam da uopšte nije jednostavno. Tanka je ta linija između ''varanja'' i ''stvaranja''. Ne znam kako je to mojoj mami uspelo, pogotovo devedesetih uz sve prateće otežice za stvaranje magije poput sankcija, inflacije i nemaštine, ali eto, izgleda da me je dovoljno svojom magijom zarazila i da u stvari ta magija nije stvar uslova oko tebe već samo uslova unutar tebe.

Sećam se te euforije pred Novu godinu, dobro svaki detalj pamtim i što sam starija to me više plaši pomisao na to da bi te slike jednog dana mogle da mi ispare iz sećanja. Možda i u tome nalazim dodatnu motivaciju da pokušam da rekreiram tu atmosferu koju s toliko ljubavi i radosti pamtim. Setno je, jako je setno, ali sad s ovim malim upitnim očima koje gledaju moje s toliko bezuslovne vere i ljubavi, biram sreću umesto sete. Sreću ne možete glumiti, deca je stvarno osećaju ako je ima i znaju ako je nema. Možda zato nekim roditeljima polazi od ruke da svoju decu tako lako zaraze tom prazničnom magijom a nekima jednostavno ne ide... Sad će mi neko možda i zameriti, ali sećam se kako mi je mama jednom prilikom za nekog mršavog mučenika u tanušnom kostimu Deda Mraza u Nušićevoj rekla kako to nije Deda Mraz, i kako svi ti prerušeni likovi nisu Deda Mraz, i kako vrlo verovatno nikada neću videti pravog Deda Mraza. Bila sam jako tužna. Tužna što ga možda nikad neću videti iako tata i ja svake godine pravimo strategiju i menjamo lokaciju po stanu čekajući ga, ali i presrećna što nijedna od tih brada od vate i kapa od flis papira nije Deda Mraz.  Nikada se nisam fotografisala u krilu ''Deda Mraza'' jer nikad nisam srela pravog. Nikada nisam trčala da ''pričam'' s ''Deda Mrazom'' jer nikada nisam srela pravog. Nikada nisam odustala od čekanja da vidim sanke Deda Mraza iako ga nikad nisam videla. Mislim pravog. I samo sam jače verovala.

Hoću reći - nemojte deci te fejk likove predstavljati kao Deda Mraza. Nisu deca luda. Vide oni dobro razliku i prepoznaju oni dobro da ti likovi lažu. Da rade to za platu a ne za njihov osmeh. Nemojte im rušiti maštu i svoditi taj predivni osećaj iščekivanja i nadanja na poliester i vatu. Nije lepo. Nema smisla.

I te korišćene baterije i aplikacije sa šnalica koje sam krišom pakovala mojima da i oni nađu nešto ispod jelke - verujte da su mi to i dan danas najdraži pokloni koje sam ikada ikome poklonila. U tim paketićima je bilo sve, i moje srce i moja želja i moja vera i moja tuga i moja empatija i moja mašta i moj osmeh i njihov osmeh i sva ljubav i sve što sam imala spakovano u sebe sa tih 4-5 godina. I lažem kada kažem da se plašim da će ikad iščeznuti iz moje memorije - iskreno mislim da je to nemoguće da se desi. Nikada te naše Nove godine neću zaboraviti, jer mislim da nikada više u životu nisam bila tako srećna. Do rođenja Nine.

Onda je valjda i normalno da gorim od želje da se te dve najveće sreće u mom životu sretnu, upoznaju, sažive se. Verovatno postoji i neki psihološki termin za to stanje koji vuče na dijagnozu ali baš me briga, sreća i nije za ''normalne''. Normalni veruju samo u ono što mogu da vide, pipnu, i po mogućstvu time nešto kupe. To mi i nije onda neko stanje kome težim i kome želim da mi dete teži. Neka njoj mašte i magije, čistog srca i uzbuđene duše, neka pleše i pucketa prstima, doziva (samo svog) dedu i veruje u onog drugog kojeg deli sa svom decom sveta. Neka joj njenog detinjstva, neka bude upola srećna u njemu koliko sam ja bila tokom tih naših praznika, jer onda verujem da će imati dovoljno visok standard da ne pristaje na manje od te magije i sreće dalje u životu, kada za njen osmeh budem manje bila zadužena ja, a mnogo više mnogi drugi ljudi koji je sigurno nisu rodili, pa je nikada neće ni moći voleti kao ja...

I da... Ne brini Ninić moj, magija je uvek i svuda oko tebe, samo su praznici lep izgovor da se toga podsetimo i da svi to bez zadrške i živimo i širimo, a da ne izgledamo nenormalno ili infantilno...


среда, 30. октобар 2019.

Natalitet i debilitet

Jao bre gde mi živimo.

Ma razume se, znala sam to i ranije, ali jao bre. Više. Jao bre više.

Rodiš dete, zdravo, pravo dete, 3 i po kile, pola metra dugo, srećno, nasmejano, dojiš, pevaš, nunaš, đuskaš, prepovijaš, kupaš, maziš, paziš... I onda ono mora u vrtić jer ti moraš nazad na posao. Čak i kada ti na pomisao rastajanja sa isturenim odeljenjem svojih ćelija na preko cele jedne trećine dana ne kreću automatski suze na oči i čak iako imaš mnogo dobre volje i malo pristojne garderobe za vraćanje u neki svet stao još pre tvog porođaja, opet je tužno. Previše tužno.

Zašto?

Zato što te, iako upozorenu na neminovnost instantnog razboljevanja svakog deteta onog momenta kad kroči u kolektiv, i dalje peče savest što si dozvolio da to zadesi i tvoje dete. Zato što ti porodiljsko u najboljem slučaju istekne mesec dana pre detetovog prvog rođendana i sticanja osnovnih uslova za kretanje u vrtić (čitaj: vakcinisanje ozloglašenim MMR koktelom) pa moraš da moljakaš i izmišljaš bolovanja, odmore, slobodne dane, i tako u nedogled jer samo da bi dete krenulo celodnevno u vrtić treba da se izboriš sa 653 virusa koja haraju po kolektivima i sačuvaš osnovnu funkciju ušiju, nosa, očiju i grla svog mezimčeta a ne budeš za to usput uhapšen. Jer, "Znate, pooštrili su provere", i "Ova vezana bolovanja - trudničko, porodiljsko, ginekološko pa sad na dete - jako su sumnjiva...".

Jako su sumnjiva??

Jako su sumnjiva?!?!?!

Pa majkevamgasvimadavamgasvima. Znate?

Sistem mi kaže: "DIŽI NATALITET!", ALI tamo negde u 9. mesecu treba malo odmoriti od trudničkog pa raditi barem jedno 2-3 nedelje, pred sam porođaj, onda naravno malo odmoriti od toga (jer porođaj i sve što usledi su ravni brčkanju na Bahamima i pijuckanju koktela pored bazena nekog fensi rizorta), pa tamo negde kad dete krene da sedi ponovo se vratiti na posao na neka 2-3 meseca - taman do vremena kad bi vam isteklo porodiljsko, pa tek onda uzeti taj jedan mesec slobodno do prvog rođendana, pa opet malo šljakati dok se dete ne razboli. A onda nikako ne otvarati bolovanje, to bi bilo strahovito sumnjivo. Ne. "Tu su bake, deke, tetke, strine..."

Gde TU, rođače?? Gde su? Na poslu su ili su bolesni, za tvoju informaciju. Jeste, nema više tih čilih baka i deka koji su se penzionisali sa 45 a unučiće dobili sa 46 godina. Nema brale. Svi rade. Ili su se od tebe i ideja tvojih kolega i istomišljenika usput razboleli tako da nikad više neće biti zdravi. Some jedan. Kad moram životinje da vređam...

Jeste, mi smo majke kriminalci i prevarantkinje koje su rodile svoju decu samo da ne bi išle na posao. Ne znam samo što ja onda celo porodiljsko radih noću da skupim za registraciju auta i malo morske soli i vazduha za ono sad ne više tako zdravo dete s početka priče. Budala. Trebalo je da spavam. Barem tih par sati koliko me Nina nije budila. Jer sad opet ne spavam, što zbog Nine i njenih zubića, što zbog brige oko toga koliko li će sistemu sumnjivo biti ako mi se Nina opet razboli kad opet krene u vrtić, a babe i dede se do tad ne uozbilje i ne penzionišu, i tetke i strine ne daju otkaze da bi je čuvale.

Jer Sistem. Fontane. Kocke. Fantomke. Lažne diplome. Nepismenost. Lopovluk. Debilizam. Natalitet. Debilizam. Natalitet. Debilizam.


среда, 13. март 2019.

Klupska priča

Već nekoliko nedelja unazad vreme je mnogo prijateljskije raspoloženo prema točkovima Nininih kolica pa smo i nas dve češće i duže napolju. To naravno znači dve stvari: ne mogu tako precizno da pratim koliko često i uspešno Bucke mokri nakon operacije bešike, i ne mogu da ponavljam istu rutu pri svakoj šetnji jer je naokolo vožena bubica počela da sedi tako da i vidi svet oko sebe. Meni nije smetalo jesenas da 3-4 puta dnevno obiđem iste mirijevske ulice i parkove ali mi je sad, s njenim očima uprtim u mene pa u sve ostalo, to postalo previše glupavo i neodgovorno. Ne znam, možda ona ništa još ni ne kapira, ali u slučaju da kapira, ne bih volela da misli da su Koste Nađa i Mihajla Bulgakova sve što postoji. Ili još gore, da misli da ja mislim da je to sve što postoji. Tako sam sišla na šetalište.
Ukratko, šetalište je jedna fina, elipsoidna formacija od nekih 850m koja je pokupila od igle do lokomotive - i bicikliste, i roleriste, i novorođenčad, i todlere, i školarce, i penzionere, i luna park, i prodavce kokica, i slučajne šetače, i konzumente famoznog Nešinog hleba jer dobar deo zgrada vezuje s pekarom, i skidače masnih naslaga, i alapače i pokondirene tikve i eto - sve što joj se našlo na "putu", pa i nas. Nikad mi nije bilo preterano zanimljivo iz prostog razloga što se obično sudaram s hipnotisanom gerijatrijskom ili nevaspitanom školskom gomilom, pritom idući u krug kao u ludari.
Sad sam nekako prevazišla prepreke jer sam mu napokon našla lepo opravdanje da postoji(m na njemu) - alfalt je manje-više u komadu, a auspusi su nam manje-više daleko ili se ne osećaju zbog prisutnog zelenila. S bebom u kolicima to se ceni a ostalo zaboravlja. Zaboravljam polako i da sam kao dete tuda prolazila ili na putu ka vrtiću gde sam upoznala Nininog tatu ili na putu ka ambulanti gde sam upoznala bele mantile, boce, miris straha i razloge odsustva iz pomenutog vrtića.
Siđemo tako namerno zaboravne jednom ili dvaput dnevno i na to šetalište, obično kao kunt-pauzu kad odemo do mojih. Ili "kod babe", što Nina, čini se, već nekako razume.
Opičimo nekoliko krugova, nađemo se sa Sanjom i Evom, ispričamo, isplačemo i vratimo na početne pozicije - Sanja i Eva ka kući, mi nazad ka babi na još jednu turu smeha i brbljanja i probanja raznih novih ukusa pasiranih obroka u koje smo se uvalile i na koje smo navalile.
Ali.
Desi se i da smo same (bez društva) na šetalištu. Jaoj meni šta sve čujem i vidim ako Nina nije duboko uspavana te ja duboko zamišljena. Ali nije pristojno slušati tuđe razgovore pa ću se praviti pristojna i neću nikog citirati. Bar ne na ovim stranicama.
Ima jedan fantastičan fenomen doduše, njega valjda smem da primetim a da ne ispadnem mnogo nepristojna. Samo malo skrenuta možda?
Elem, postoje određene klupe duž šetališta koje nepogrešivo uvek primaju istu klijentelu na svoje raštimovane daske. Nećete verovati, ali postoji klupa na kojoj nikada nikog osim dve babe (nikad iste) nisam videla. I teme su im iste kao i babama od juče sa iste te klupe, ali babe su različite. Pokušala sam da ustanovim da li se bar jedna baba preklapa, da li se to bar jedna ponavlja pa pokreće istu temu svaki put sa drugom babom ali ne - komplet je uvek različit. Ako ne prođete pored njih dovoljno brzo čućete šta se juče kuvalo, kod koga se bilo, ko je koliko pojeo i da snajka to ništa niti ume da sprema niti ume da jede. Izlete ponekad i u "rijaliti" ili "serija" sferu ali tu, ionako već prebrza za pojam mame na šetalištu, dam gas i strpam kosu u uši.
Tri klupe kasnije, ako idete ka osnovnoj školi, uvek se neko ljubaka. Neverovatno. Nikad isti par. Ne-ve-ro-va-tno.
Na gornjoj strani šetališta ima jedna klupa na kojoj mešano sede babe i dede. Na momente mi se učini da se nabacuju jedni drugima što je i moguće s obzirom na to da su svi izgleda sahranili svoje supružnike. Kad je ko "otišao" i usled čega do u sitna crevca svaki put, kao predigra ili opipavanje tla sa svih strana. I svaki put drugi datumi i bolesti. Znači drugi udovci. Ili lažu i izmišljaju. Ne znam.
E sad tu ima i jedno istureno odeljenje - četvorica-petorica sa jasnim sećanjima iz JNA ali nejasnim sećanjem o tome koja je beše njihova klupica jer retko sede, uglavnom se mimoiđemo ili ih prestignemo. Nikad ista četvorica, uvek iste veličanstvene teme. Kad je ko i gde služio i čija Mira s tetovaže je prekjuče umrla.
Majko mila.
Ajmo dalje.
Postoji i nekoliko "Draga Saveta" klupica, ne mogu da kažem. Na njima generacije variraju ali teme ostaju iste. Ko je koga i koliko puta prevario i kako mu se i koliko puta osvetiti. U proširenoj tematici dođe se i do toga koga i kako slagati ili mu saopštiti nešto važno.
Pored svake "Draga Saveta" klupice, levo ili desno obično se nalazi i jedna "novopečena mama" klupica. Da li je to grafikon redosleda događanja u životu kao kakav  surovi obrazac ispred mene ili šta li, ali tu me opet hvata želja za dodavanjem gasa.
Kako koja i koliko kog mleka i koliko spavanja a koliko urlanja i koja kolica i koje pelene i koliko često - naslućujete već.
Na jednoj od klupa njih 5 se popelo na leđa malog buckastog iz III-3 dok on leži na stomaku.
Sutradan je neko iz III-4.
I tako stignemo do buđenja, i Nininog i mog, pa kod babe da se oporavimo.