понедељак, 7. децембар 2015.

strepnja

Čeka se treća ruka laka na parketu. Čeka se slobodan trenutak da se pokrpe neke rupe u gipsu, pokače neki izvori veštačkog svetla, sklope neki pločasti materijali u skulpturu koja će ličiti na kuhinju, polepe dvogodišnje tapete, pokupuju neke kao nevažne a neophodne stvari... Džoger, recimo. Escajg bez ornamenata. Ofingeri. Truleks krpa. Četka za imalin. Dozer za tečni sapun. Dozer za ulje. Jastučnice. Štipaljke. 

Čeka se šatro ostavka jednog šatro ministra.

Čekaj bre, neću tamo.

Sve u svemu, čeka se nešto lepo.

''..sreća je lepa samo dok se čeka,
Dok od sebe samo nagoveštaj da.''

Je li stvarno tako? A znam, smoriće me i taj džoger i ti dozeri i te štipaljke. Romantizujem ih sad ovako dok ih čekam, dok su mi tako blizu a tako daleko, čežnjivo mislim o njima i sanjam ih ponekad čak. Sanjala sam pre neku noć da sam napokon ušla u sopstveni, već dva leta prazan stan s namerom da ga napunim nama i zatekla ga... punog! Tuđih stvari! Prevario nas je, spavao je s nekim drugim! Bila sam gola voda pri buđenju. Malo i od straha, a verujem najviše od fizičke aktivnosti paničnog iznošenja fotelja, stolova, jakni, patika, meni nepoznatih, tuđeg ukusa i broja. Trčala sam u snu da što pre ispravim greh koji je naš stan počinio tako hladan, bez trunke emocije prema činjenici da ga smišljam, gradim i čekam da sazri, stasa, od oktobra 2013. Ustala sam umornija nego što sam legla.

Oktobra 2013. u kafani ''Tašmajdan'', čiji su me dragi konobari baš u to vreme vraćali začepljenu i smrznutu iz stene stadiona u svet onih kojima nos ponovo radi švercovanjem kuvanog vina na moje tadašnje radno mesto preko puta ulice Ilije Garašanina, začeta je ideja o Mom Malom Stanu. Svima nam je prisutnima za tim stolom tada nos proradio. Svako je nanjušio svoj izlaz iz potencijalno bezizlazne situacije. I kao i svakom začeću, prethodilo mu je... šta već prethodi začeću, jelte. Ali eto kao sad bar možemo da očekujemo da će se nešto roditi posle tog zajebavanja, pa ja uzimam drugo kuvano vino i nazdravljamo. Mom Malom (Stanu) ne smišljam ime iako sam o imenima svojih budućih malih još kao mala razmišljala. On je već kršten. Zvaće se - Kompenzacija! Jeste malo gramatički neispravno jer je gospođica Kompenzacija ženskog roda, ali odlučujem u tom svečanom trenutku da nemam ništa protiv da tih 40-ak kvadrata posmatram kao Moju Malu Stanu ako treba, samo da ih bude.

Nisam do sad bila noseća, ali pretpostavljam da kad saznaš da jesi, ne doživljavaš to što si saznao da nosiš baš kao stoprocentnu privatnu svojinu, pa je tako iste večeri i Vlada saznao da je noseći, tj. da ćemo dobiti Našu Malu Stanu. Mislim da je tu palo još jedno kuvano vino, ali ne bih garantovala.

Novembra u kafani ''Tašmajdan'', pa kasnije i u ''Korčaginu'', ''Tremu'' a možda i u ''Orašcu'' počela sam ljude s kojima otpušavam disajne puteve više puta pomenutim alkoholnim (dakle krajnje medicinski adekvatnim) sredstvom doslovno da davim vizijama toga kako će Mala Stana izgledati. To je valjda neizbežan degenerativni proces koji svaki budući roditelj/vlasnik mora proći. Koliko li će biti visoka? Gde li će joj ostati beleg? Kako li će joj stajati plava? A pruge? Kakav će joj biti ten? Dobija li (sad već) dovoljno sunca? Koliko će proći pre nego što uđe u pubertet i zamrzi me? Hoću li je kriviti što mi je upropastila liniju? Hoću li ikad više kročiti u kafanu da davim drage ljude ili ćemo to (napokon i zauvek) raditi samo u Staninom prisustvu?

Ne znam ni jedan odgovor, strepim, ležem u krevet, budim se u proleće 2014, umornija nego što sam legla. Stiže i jun. Vruće je. Otiču mi noge, inače, a verujem da je sad samo još gore s ovim bremenom.

Doktor kaže samo što nije. Kaže - vidi glavu! A ne, to je ipak bio neki drugi organ. Južniji, muškiji. Nije valjda ipak Stan? Nadam se da je samo prst. Jeste prst, onaj najduži, zato se i ukazao. 

Čekamo.

Pruge volim, ali na majici. Vodoravne. Teget-bele. Nosim ih i kad nije leto. Stana neće nositi pruge, odlučeno je. 

Strepim hoće li joj se svideti šta sam joj sve kupila. Jebote šta ako stvarno ipak bude Stan? Moram početi da skupljam unisex stvari.

Doktor traži pare da utvrdi je li ono bio srednji prst ili će ipak biti Stana. 

Ležem, sve me boli. Sve mi je tesno, sve me žulja. Budim se kod Vlade. Dobro je, volimo se. Kuva mi. Stalno mi kuva. Želim da zamrznem sve to što skuva pa da odledim kad dočekamo Stanu, da se počastimo. Kaže mi ''Biće''. Verujem mu. Ne verujem sebi da ću ja biti tad kad bude, jer se već polako gubim, ali umiruje me njegov zagrljaj. Spavam. Kako je dobro na njegovom ramenu. Ništa me ne žulja. Budim se opet. Dobro je. Kuvamo. Zamrzavam u mislima brokoli i šampinjone i gomilu luka, raznih boja i oblika.

U bolnici sam. Nemam pojma šta se desilo, ali Stana je, kažu mi, dobro. Nije mrdnula. Ja imam jedan bespotrebni zub iz zadnje desne lože manje, i jedan dosije na gastro odeljenju levo više. Neki meni nepoznati doktori me posmatraju, ni oni ne znaju šta ću ja u tom enterijeru iz pretprošlog veka, pa mi daju otkaz, valjda iz sramote prema arhitekti iz ovog veka.

U Rigipsu sam, a imam osećaj da ipak nisam dobila otkaz iz one bolnice. Na odeljenju Suve gradnje ulazim u sitna crevca sopstvenih creva. Ne znam gura li ih Stana pa im je muka ili je to do atmosfere i medikamenata na Odeljenju. 

Na prelazu iz decembra u februar sve što skuvamo automatski se zamrzava jer je napolju -20 Celzijusovih kesa od 3kg. Pazi šta želiš - možda ti se i ostvari. Ne mogu da izdržim, opet zapitkujem doktora oko termina. Kaže - evo samo još malo! Ja mu kažem da sam već prilično napeta i da mi se čini kao da mi se ubrzava disanje i da bih možda mogla malo i da poguram ako treba - kaže da nema potrebe, sve ide svojim tokom. Naručuje još jedno doktorsko piće. Tako mi i treba kad pravim i održavam plod ljubavi u kafani.

Jao bre kako je neudoban ovaj krevet. Posebno je nezgodno to što se odaziva na ''trosed''. Ne izlazim na kraj ovako bremena do zuba s njim tako nonšalantno neuviđavnim prema mojim krstima i ramenima. Ležem umorna, budim se još umornija, vrtim se u krug, u mestu. Koja li je godina?

Mart. Keramika. April. Luksfer prizme. Maj. Licko. Jun. Godišnjica. Jul. Pruge. Avgust. Ohrid. Septembar. Gips. Oktobar. Ming. Novembar. Parket. Godina je, valjda, 2015. Doktor, valjda, zna šta radi. Osećam se kao Georgina. Gleda mi se Radovan III. Neću, plakaću. Gledam ''Bolje od Bekstva''. Od toga bi, posebno pod dejstvom podivljalih hormona, kao trebalo manje da se plače? Vraćam se u 1993. pošto mi ova 2015. ne liči ni na šta. Laušević Mirjani Karanović u kafani ''Tašmajdan'' kaže: ''Šta ste Vi ovde gospođo - konobar ili socijalni radnik?''. Ostavlja Golfa u Ilije Garašanina. Stoj, stoj, stoj. Rikverc (ili je to kontra-rikverc?). Vraćam se brzinom svetlosti u 2015. jer je u 1993. debeli mrak, a ja ne volim mrak. Posebno ne mrak koji odjekuje. Ovde, u 2015. sam barem uskladištila gomilu rasvete. Ugradne, viseće, lebdeće, plivajuće, plutajuće, kakve god sam našla, i izmislila. Stručno. Ko će me osvetleti ako neću sama sebe? Radim u Novo Lux-u. Kako to tako mene tematski nepogrešivo precizno prate zaposlenja baš u skladu sa napretkom ploda moga?

Strepim.

Milan i Vlada rešavaju rebus koji su nam doktori za struju prikačili na Stanine rezultate sa poslednjeg pregleda. Grejalica se pali na prekidač sa simbolom veš-mašine. Šta li bi to moglo da znači za našu Stanu? Hoće li kijati kad joj se pripiški? Uf samo da ne bude zrikava. Ili daltonista.

Čekam.

Umorna sam.

Koji je rok trajanja brokoliju na temperaturi srca? Za pečurke neću ni da pitam... Koliko pelena da spremim za Stanu kad napokon reši da nam se oformljena, uplakana, ukaže? Hoće li mnogo vrištati? Hoću li je manje voleti kad je više ne budem čekala? Hoće li me pustiti negde da dočekam Novu godinu? Nadam se da ne... 



недеља, 22. новембар 2015.

O penzijo! (teška ti bila matematika)

Nedelja je, hajmo malo da odahnemo. Ili ipak nema odmora?

**** 

Vidi ga ovaj ''umišljeni umetnik''.

Stiče se nepravedan utisak o tome da je BITI umetnik nešto nenormalno. A ne razumem zašto kad je lepo umetniku u toj umalo psovki prilepljen vrlo nedvosmislen opis veličine i značaja njegove ''umetnosti'', baš  radi lakšeg raspoznavanja i razlikovanja umetnika od ''umetnika''.

Uvek sam se pitala zašto su matematika, ekonomija, građevina, političke nauke, prava, pa čak i Bogoslovija (veliko slovo, veeeelika lova) i tako ta uvažena opredeljenja bila toliko radosnije prihvaćena međ' rodbinom i komšijama, od recimo muzike, primenjene umetnosti ili... bilo koje druge?

Dobijala sam ja odgovore, ne mogu da kažem. Samo mi posle njih tek ništa nije bilo jasno. ''Šta ćeš posle s tim?'', ''Od toga 'leba nema!'', ''Ma to je sve za ludake...''

Čekajte, ko su ''ludaci''? Oni što idu na predstave i izložbe, koncerte i nastupe? Ili oni zbog kojih ovi prvi imaju gde da odu? Ili svi đuture??

I čekajte, kako šta ću posle s tim? Pa isto što i do sad, samo možda veštije, iskusnije. S pretpostavkom da bi obrazovanje i usavršavanje vodili ka kristalizaciji i osmišljavanju potencije, talenta, aspiracije koje maloletno biće zainteresovano za umetnost ispoljava kao svoj duh.

I šta uopšte znači, ''nema 'leba OD toga''? Pa 'leba ionako ima samo od brašna, ako se ne varam? Ok, ima sad i ovih bezbrašnih, beskvasnih, ali to je relativno nova pojava, i sumnjam da je, kad je prvi put ovaj ''savet'' počeo da se prima u  radnom narodu, neko mislio na karijeru u Tonusu ili magistraturu u makrobiotici. Sigurna sam čak da se mislilo na beli lebac, ''Sava'', ispao iz gajbe ispred samousluge, uredno vraćen, pa još urednije ispipan. A za njega već i vrapci znaju da i nije toliko zdrav i da, ako baš ne možemo da ga se zauvek odreknemo, ne bi bilo zgoreg da ga u što manjim količinama i što većim vremenskim intervalima konzumiramo. Pa me zanima, šta sad? Je l' to diže cenu umetnosti? Je li je to malo bar ubedljivije opravdava?

Ako je  reč bila o novcu koji bi valjalo zaraditi u nekoj struci da bi se kupio lebac, ili već ko šta troši, na šta gura, mislim, ako je na to mislio mudri savetnik sumnjivog lica tolikih generacija maloletnih birača sopstvenog puta, bojim se da ću ga morati razočarati vešću da ni 'leba, ni semenki, ni kupusa, ni pečurki, ni dizela, ni benzina više nema ni od te uzdizane matematike. Ni od ekonomije. Ni od građevine. Od prava - tu i tamo. Zavisi koliko ste picajzla. Goriva te vrste ima samo od uticaja jako malo ili nimalo vezanih za tu ''struku''. Tu su neke veze, imena, šeme, kombinacije, kompenzacije, trgovine. Profiti. U svakom smislu. Profiti koji, neminovno i nepogrešivo, zarađuju egzistenciju, i to udobnu, ušuškanu, a osiromašuju, kradu duh i smisao.

I nije to novost, šta sad, tako je već... Pa već predugo. Jedno vreme je delovalo da je to samo trenutno stanje i da će, smanjivanjem nula na hartijama od jugoslovenske vrednosti ili ukidanjem redova za lebac i legalnom prodajom duvana to sve proći kao rukom odnešeno. Ipak se seme očaja primilo u ovoj našoj očigledno preplodnoj zemljici, pa sad taj korov ne moš' iščupati ni bagerom iako Marlboro prolazi carinu s legalnom dokumentacijom a višeblokovske redove još viđamo samo mi ranoranioci, ispred pošte, u dane Penzije. Nema kompromisa sa semenom zablude.

****

Ja jesam napravila kompromis, ako pažljivo pogledamo, iz straha od zablude. Jebi ga, celo detinjstvo sam provela s nekim pisaljkama i četkicama. Trebalo mi je samo nešto maznutog papira iz ''7. Jula'', sa sve onim otkidivim rupicama sa obe strane, i nešto Staedtler-a iz ''Rad''-a, dobro, i sveća marke ''Restrikcije'', i meni je bilo... Lepo, u najmanju ruku. E ali, nisam baš bila sigurna u svoju ''umetnost'', jer tu ''7. Juli-Rad'' koaliciju nikad nisam tako posmatrala, više sam naivno i nesvesno samo beležila, onako, za sebe, i ponekad za mamu, i baku, kako to sve okolo mene MENI izgleda, pa tako ni kad je došlo breme biranja punoletnog nastavka puta, nisam baš imala hrabrosti da kročim u obožavani, nikad dotaknuti krug umetnika ubacivanjem listića u kutiju ''PRIMENJENA'', već sam, možda i zbog Slaje (Slavko Danilov, dipl. ing. građ.), umočila četkicu tog juna i u malo ''matematike'', čisto radi balansa portreta. I završila na Arhitekturi. I arhitekturu završila.

Neću mnogo o tome kako na tom petogodišnjem putu maestralno pompezno nazvanom ''STUDIJE'', a pogotovo ''MASTER STUDIJE'', nije bilo baš toliko matematike, koliko je bilo umišljenih umetnika. Dakle, čak ni umetnosti. Ja sad ne znam, ne bih da zvučim ogorčeno, možda je bilo i do mene. Ja sam možda preushićena sjajnim plasmanom na tim kvalifikacijama za tako genijalno smišljen i odabran balans oba sveta, očekivala nešto čega tamo nije bilo, makar ne više. Ne znam kako su se deklarisali Zloković i Dobrović, čije biste dan-danas nepomično upozoravaju brucoše i diplomce jednako da rešenje, kolega, nije dovoljno ubedljivo, desi li se kolegama da moraju proći aulom, stranom bližom Bulevaru. A moraju. Barem 27 puta dnevno. Oni su bili umetnici, ali sumnjam da su tako o sebi mislili. Bili su i matematičari, ali mislim da bi ih to umanjivanje polja delovanja grdno uvredilo. Čini mi se da su ponajviše bili filozofi, samo dovoljno kreativni da se njome ne bave iz uloge filozofa, diplomiranog.

Dobro, znači, rezultat je 1:0 za besmisao. Ok, to je tek prva epizoda serijala ''Anino punoletsvo'', doduše otegnuta epizoda, dovoljno poučna da nije bilo potreba za repriziranjem ili rimejkovima u vidu ''DOKTORSKIH STUDIJA'' ili, ne-daj-Korbizje, daljih akademskih nastavaka... A ima tu prostora. Ko se primi na aulu, teško iz nje izlazi. A lepa aula, nema šta. Samo loše geografske koordinate.

Nemam prava da se žalim, pa se i ne žalim. Em sam tako sama birala, onako mudra s nepunih 18 (pripreme za arhitekturu traju godinu dana, dakle, odluka pada pre pada zabrane o upravljanju motornim vozilom na 4 točka), em sam, ako mi se nešto nije dopalo, mogla u svakom trenutku trampiti Kralja Aleksandra za nekog drugog, austrijskog kralja, ili italijanskog pisca, ili već nekog komunističkog ili renesansnog lika, negde preko. Prošlo je, u to vreme, TO vreme kad bi takva trampa bila zabranjena. Samo nije još bilo prošlo vreme kad se meni išlo iz mog Beograda. Kako bi Jasnin, Anin, Ksenijin i moj grad mogli bez nas, bez naše kafe i divljenja gospodinu Piatniku? Ko će našem gradu svakog dana bacati kockice i brisati dirigovanu? Kako da sredom ne idemo u operu preko Juga i njegovih dobijenih karata? Kako da četvrtak u Atomu nađem van njega, van mog grada? Kako da petkom ne stignem na probu sa Savom i Stedžom, Acom, Vladom - jednim i drugim - Raisom, Srkijem koji možda bane? Kako da subotom ne bude Fest i vraćanje pešaka preko mosta do Mirijeva? Kako da ne bude nedeljom pijaca s mamom, i skuša za ručak, jedini od 7 nedeljno koji svo četvoro trošimo istovremeno? Kako da ponedeljak mrzim u gradu koji nije moj?  Kako da... Kako da s Vinkom i Đurom ne iznenadim Olgicu za rođendan? Kako Peđi da kažem da mi je ''BRE'' daleko? Kako mojim mačkama, što upisanim u spisak stanara, što ovim neregistrovanim, da saopštim da ću im slati deliće svoje kože na grebanje poštom, a krekere pazariti umesto 'leba pa se nadati da znaju da sam ih lično ulovila u nekom hipermarketu i otpratila na avion? Kako Tanji da kažem da razumem suze i da je jedna mačka više ok, jer je mačka, preko Skype-a? Ko će smarati Apostola da li je grafičko rešenje dovoljno čitljivo? Kako da popakujem sve te novce pretočene u Queen, i knjige, i ploče, i diskove i crteže i noći i dane pune muzike...? Gde ću s Ivdžom i Nešom i Mićom? A Gundi i Vladica kad se vrate s neke planine, ko će jesti gulaš s njima? Koliko kufera punih bića je dozvoljeno? Kako Vukši i Sanji da kažem da možda stignem na krunisanje prestolonaslednika Petra, lavića dinastije Platiša, kad bude i sam već mogao da vozi... Ako i tad? Ko će s Bojanom i Vladom da sedi do kasno u noć dok Ivan spava? Ko će s Marijom i Unom i Milicom da pravi taj studio? A kako Inex i onaj studio...? A to, je srušeno... Dobro, a ko će kumovati Dunji i Miši? A Steva i Marija, akademski slikari s bebom, Magdalenom, kako da mi ne budu komšije, kako da mi Steva ne istetovira Haninu šapicu? Kako Ćufti, Ivoni, da kažem da joj nisam donela šnale jer nisam ni došla? Kako mom Dojču da kažem, danas, kad ga budem smarala u Mingu da mi napravi ono moje, da se umalo nikad nismo poljubili... Da sam računala (da sam kalkulisala, da sam naginjala matematici... Njemu otac i dan danas često kaže ''Teška ti bila matematika''; taj najmlađi Dojčinović sad mesto računa sabira, množi, miksuje zvuke i ukuse, kuva, razbija, blago meni... Valjda se neće zameriti nekom gurmanu s premalo sečuana, ili nekom bilderu s previše soli?). Kako?

Pa... Nikako.

I ostadosmo tu, ubeograđeni u zidine sopstvenih izbora. Sava je trenutno u Kazahstanu, poslom. Ali znam da je u Beogradu, srcem.

Kako znam? Pa čujte, Sava je jedno od onih bića, a ne lica. Jedan od onih što je isto vagao. Da ne naljuti ni Dostojevskog, ni Pitagoru. I mislim da ih nije ni jednog naljutio. Naljutio je mene, na kratko, kad mi se učinilo da mu je bolje tamo nego ovde. Ali se nisam dugo i stvarno ljutila, jer mi se samo učinilo. A sve i da mu je bolje, on je jedini koji (može i sme da) zna ili misli šta je dobro za njega. I jebi ga, nisam imala nameru da sad pišem o Savi, ali kad sam već tu, moram da napomenem i da mi je svaki prolazak pored Zlokovića i Dobrovića lakše padao uz Savino društvo. Možda jer je tad onako dugokos delovao življe od njih onako naizgled ćelavih zbog iste materijalizacije lika i kose, i u ozbiljnoj osakaćenosti delovima dela ispod grudnog koša. Bilo je i lakše, i lepše. I to nijedna geografska koordinata ili valuta ili stranka ili struka ili plata ili penzija ne mogu zaseniti.

A Stedža je bio s nama u bendu. I završio je prava. I retko ga viđam. Ne zbog tih studija, sigurna sam, ali ga svejedno, retko viđam. A i kad se vidimo, ne vidimo se.

Đura je u Americi, s druge strane (sveta). Ali se ipak vidimo, kad se vidimo. Ona je isto jedno od onih bića. Ona, da. Ivana. Đurović Ivana. Crnogorsko prezime. Glumačka duša. Izvagala. Završila lingvistiku. Nastavila lingvistiku. Briljira lingvistiku, i život paralelno, u Novom Jorku, SAD. Evo baš sad, dok pišem.

****

Kupila sam, ovim novcem koji struka dozvoljava, umesto 'leba bela, karte za premijeru Smrdljive bajke. Nisam bila na premijeri filma, nijednog do sad. Lažuckam, možda i jesam, dok sam još išla u bioskop, ali se stvarno više ne sećam. To je bilo onda dok sam još, oduševljena Slajinom opsesijom za filmom, i načinom na koji je ispoljava, gutala sve što se prikazivalo i rado menjala slikarsko za filmsko platno. U tom gutanju se možda prošvercovala i neka premijera, ne bi me čudilo. Ali sad mi se čini da nikad nisam premijerno gledala, kamoli videla, išta.

Dakle, kupila sam karte, i vodim Jasnu, ženu, moju ženu, koja ja mislim sve domaće filmove zna napamet i koju sam s mnogo radosti i ljubavi nezvanično predala na čuvanje jednom dragom Crnogorcu, Rakočeviću, da gledamo jedno biće s jednim drugim crnogorskim prezimenom i jednom neumišljenom svetskom dušom (i srpskim pasošem, hvala Tadiću, čija god to odluka i s kojom god pozadinom bila), velikog glumca, velikog čoveka, velikog umetnika i veliko ''zašto?''. Neću trošiti redove zumbanog sedmojulskog papira tehnologijom unapređenog u piksele nekog bloga o tome zašto za mene, i (još uvek, izvini Vesko) moju pomenutu ženu, Jasnu, nikada Ž.L. , Nesumnjivo Biće, neće biti 31.juli 1993. nego sve ono pre i sve ono od tog datuma sačuvano. 

****

Malo mi je muka dok gledam prekid predstave ''Sveti Sava''. Malko mi se vrti u glavi od tolikog pravoslavlja i patriotizma. I od Žarkovog kostima. ''Sava'' hleb. Sava u Kazahstanu. Obala Save. Predstava. Daske koje život znače. Rešetke koje život tlače. Smrdljiva bajka, nego šta. Premijerno, a po ko zna koji put. 

Lepa je jesen. U Njujorku. Ma bravo Gire i Rajder. Ma patetični ste. Imali smo i mi Šmekera u oficirskoj uniformi... S ružom! Rođenog kao ratnika, dobrovoljca umetnosti, u ranjenoj zemlji, originala, nikako falsifikatora, nečijeg brata, i po materi i po ocu, pobeglim od lakoće bekstva. Biće, koje nam je otela matematika devedesetih. Vidimo se, bića, u sredu. Novembarfest. Novobeogradski vrtovi - Preobraženje. Izbor, punoletni, navikao me sistem, jebi ga. Eto. Kako u sredu da ne budem u SAVA Centru??? Savavelika... Ovaj, sala velika. Dogodiće se na tadašnji dan. U direktnom prenosu. A neće proći nikad. Posle Jasna i ja na put - na jug, sad da l' 7 ili 95 do Trga, pa do Mirijeva. Šta pre stigne. A stićiće valjda pre penzije, koje neće biti  u ovoj smrdljivoj basni, vidim ja...

Koliko je, matematički, dovoljno čekati u redu za smisao?



петак, 20. новембар 2015.

volfram

Nemam ja potrebu da se ljutim. Nikada. Meni je samo srce preteško, ponekad, prečesto, pa se s njim i oči i uši i grlo i ruke umore, sapletu, zbune, zamrznu. Deluju ljutito, a u stvari se samo umore. Pod težinom, samo to. Čujem ''ne volim'', ''nije mi stalo'', vidim neke tamne senke i pipam neke blede slike i mirišem neki kraj. Smisla. Nadam se da smisao ima dva kraja.

Neke stvari nikad neću reći. Ne zato što neću, već zato što ne umem.

Teško (mi) je. I zbog toga što ne umem, i zbog tako mnogo drugog. Toliko postane teško, toliko pustim da boli da počinjem da mislim da mi možda, na neki krajnje izopačen način, to sve zapravo prija.

Ma ne prija mi nikako, znam. Ali bol valjda postane tako blizak osećaj da mu se više i ne odupirem. Poznanik je, dobar. Oberučke ga nekad prihvatim, zagrlimo se. Prospem (se) po njemu, tvrdom, dubokom, prospem svoje misli i čekam da vidim koja će se prva razbiti. Slomiti. Onda gledam koja će za njom sledeća - da joj se pridruži u padanju ili da je uteši, spasi. Kako kad.

Nisam ljuta. Nikad. Ne prestajem da volim. Nikad. Rastužim se samo, ponekad. Rastuži me reč... Rastuži me pogled.... Ili nedostatak istih. Rastuži me pokret. Paralizuje me. I tako tužna i nepokretna od pokreta ipak - volim. I zato sve onda boli još jače, još dublje. I u krug...

Ne umem da ne volim, da ne čujem, da ne vidim... Prokletstvo, jeste. Ne umem da ne osećam. Druge. Sebe.

Vruće mi je. Sunce zaslepljuje. Ili je to sijalica? Volframe, idiote.  Zvučiš kao prezime a u stvari si bezvredan metal. Hladan. Smrzavam se.

''Ne'' bi bilo najlakše. No NE umem.

Ja možda samo malo više brinem, nego što je red. Previše brinuti. Koliko je to ''previše''?

Zar ne treba uopšte da brinem?

Pitam, a znam odgovor.

Igram se sopstvene učiteljice. ''Sedi, 5.''

U redu je, radim to samo kad sam sama.

Mnoge stvari koje radimo samo kad smo sasvim sami, ako ikada jesmo, mnogi ljudi, zapravo svi koji nismo mi, smatrali bi ludošću. Zato je važno da čovek bude (dovoljno; koliko je dovoljno?) sam. I na trenutke ne znam da li izgovaram pisano naglas ili u sebi. Svejedno, niko me ne gleda.

недеља, 16. август 2015.

zahlađenje u ogledalu

Pakleni talas u trajanju od mesec i po dana konačno je noćas prekinut stidljivim pljuskom i još stidljivijom vremenskom prognozom, naravno pogrešnom. Ponovo su omašili za čitavih 5 stepeni, ili nisu, možda su i znali za tih +5 ali su želeli da narodu povrate mentalnu stabilnost najavljujući 5 manje nego što je realno. Ko je poželeo da okonča sebi muke u nedelju na 39 stepeni, lakše je odložio to za sledeći pakleni talas ako je poverovao da ga koliko u ponedeljak čeka 24 a ne 29 stepeni, koliko evo danas manje lažu.
''Jeste vrućina, ali sreća pa živimo u zemlji u kojoj temperatura ne sme da pređe 39 stepeni.''

Jeste sranje u državi, ne samo ovoj, u većini, ali sreća pa sranje nikad ne sme da pređe u revolt. Barem ne javno.

Privatno, revoltirani roditelji se svađaju sa svojim revoltiranim roditeljima oko vaspitanja svoje revoltirane dece i razlika u cenama paradajza na Đermu i Bajloniju, sa revoltiranim nastavnicima oko ocena i ukora, sa revoltiranim kasirkama oko popusta i akcija, sa revoltiranim taksistima oko kraće rute i tarife, sa revoltiranim komšijama oko kapanja spoljnih jedinica klima uređaja i svetla u liftu, sa saobraćajcima oko 1000 kinti, sa braćom i sestrama oko pola ara 200km od Beograda, sa tetkama i strinama oko recepta za Reformu... I o tome šta posle reforme, ako ubodu recept.

Dakle, nije da nema revolta, čak naprotiv - svuda je - samo ne tamo gde treba.

Onaj čije ime mi izaziva blagu diareju i jaku želju za sudarom sa bokserskom vrećom, onaj, znate ga sigurno, samoljubivi samoproklamovani super heroj super bednog naroda krivog za elementarne nepogode, onaj bre, onaj, maneken za labelo i optičarska pomagala - ma znate ga - e, i on ima emisiju na nacionalnoj frekvenciji. Sad je još i starleta postao. Sreća pa ionako nisam u najboljim odnosima sa veselom kutijom u kojoj tancaju trubaduri, pa mi nivo revolta nije nešto preterano skočio. Ne znam je li to što sam oguglala, ohladila se, ili što sam dostigla maksimalni nivo revoltiranosti, pregrejala se, pa nemam kud više.

Znam samo da je u oba slučaja sreća pa sam ipak srećna, nezavisno od temperature.

Mislim, ne zbog umišljenog manekena-sveca-spasitelja, nikako žbog njega. Zbog sebe. 

''Srećan je onaj koji...'' - pa sad dalje nastavite u odnosu na svoju muku, samo kontra. Nije srećan ''onaj koji''. Srećan je svako ko želi da bude srećan. Sreća nije stvar stanja ili poređenja sa drugima, da l' ''srećnicima'' da l' ''jadnicima''. Srećan je svako kome tuđa sreća ne menja njegovu sposobnost da bude srećan, i kome ne treba tuđa nesreća da bi shvatio da je srećan. Kraj priče. 

''Nesrećan je onaj koji...'' - pa sad dalje kao ovaj srećan samo kontra... i onaj kome je potrebna emisija o njemu samom jer mu je ogledalo omalilo.

Mnogo smo svi upaničeni i ostrašćeni. A sve naopako. Umesto da budemo u panici oko sopstvenog duha, mi paničimo isključivo unutar materijalnog, spoljašnjeg, prolaznog. Umesto da sa strašću pristupamo nezi i razvoju tog duha i smisla, mi ostašćeno po koječemu šaramo ''Kosovo je Srbija''. Kao da na to šta je Kosovo a šta Srbija uopšte ikako možemo uticati. I kao da nam duh može išta više svetleti ako su ta dva geografsko-politička pojma jedno ili drugo. I uporno tako - pusti ti da se ja bavim onime na šta mogu da utičem - ne, ne. Baviću se onim na šta ne može ni da sam bogotac (čiji god), pa ću onda tako isfrustriran od nemoći da demonstriram ''revoltiranost'' konfliktima sa svima koji mi stvarno čine život, i koji stvarno nemaju veze sa mojom frustracijom, i još manje uticaja na uzrok iste. I onda kao ''eh da je sreće'', ''baš nemam sreće'', ''onaj srećnik'', ''lako je njemu''...

Šta želim reći?

Zapitajte se. Ako imate neke od navedenih simptoma umišljenosti da ste nesrećni (kao onaj s TV-a, samo kontra), ako vas muče frustracije i osećate revolt prema više od jedne stvari (revolt prema onom s TV-a je prihvatljiv i poželjan) - niste vi u tom haosu zato što je svet sranje ili što vam ovo ili ono manjka ili što je skočila struja ili što su Kosovo i Srbija dve države. Revoltirani ste jer se bavite pogrešnim stvarima. Isfrustrirani ste jer se ne bavite sobom, a usput  se bavite stvarima koje se ne mogu baviti vama. Niko se ne može baviti vama, osim vas samih. Onaj koji pati od toga da se drugi bave njime - kao onaj pomenuti trubadur i dvorska luda u sakou i prevelikim cipelama - nema baš dobre izglede da bude srećan, ni poštovan, ni uspešan, ni ugledan.

Poštujte sreću i one koji insistiraju na njoj. I njima je skočila struja kao i vama. Ali su uspešni u bavljenju sobom, i stvarima koje od njih postaju i opstaju. Ugledajte se na one kojima ne treba ogledalo da bi spoznali svoju lepotu, ni sopstveni lik na malom ekranu da bi osetili svoju moć.

Igrajte se. Hladne glave i toplog srca.

I sve je lepo i taman kako treba da bude.


****


Dobar dan, danas maksimalno 29 stepeni celzijusa, kratki pljuskovi i duge šetnje po nekom od obala beogradskih plavih vena...


уторак, 23. јун 2015.

veličina

Ne znam šta je to s ženama i tašnama i cipelama, ali je definitivno tačno. Evo ja i nisam sad neka žena-žena, mislim, niti izgledam tako niti se tako osećam, ali mi se nešto pomuti u glavi i zaigra mi neki klinac u stomaku kad vidim dobar par obuće, ili tašnu na sniženju. Posebno na sniženju, ali zaigra i bez njega. Kad kažem da se ne osećam kao žena, mislim na to da se ne razbacujem svojom ženstvenošću tako da iko pada na dupe, ono, nit' imam neke atribute niti mi nešto fale... crveni ruž i crne salonke su mi večita klasika i vrhunac neudobnosti koju mogu da trpim da bih se doimala ženastije nego što jesam i niko me ne može ubediti u to da je ijednom iole normalnom muškarcu, ako uzmemo da su oni u ovoj priči publika koja ocenjuje kvalitet ženstvenosti, lepša silikonjara sa 3 kile uvezenog pudera od vizije bosonoge devojke raspuštene kose i prirodnog tena, u pocepanoj majici i udobnom vešu. Ali opet proklete cipele. I tašne. 

Kosa mi je večiti haos, nokte bojim samo kad sam inspirisana, neretko izbegavam stvari koje moraju da se peglaju, spavala bih u farmerkama, suknje su mi komplikovane za sedenje, grilonke skoro da prezirem, i uopšte, kako sam starija, tako mi je samo važno da je ono preko mene udobno i da koliko-toliko ima veze sa onim što je u meni, i ne filozofiram sa ''kombinacijama'' kao nekad... Verovatno kakve misli takva i predstava s tom odećom. Ali cipele. I tašne. Mislim da mi ne bi bio problem u pidžami da odem na razgovor za posao, samo da sam dobro obuvena i da imam tašnu u koju staje, pa, pola mog života. Ne, ne, mislim da ne shvatate ozbiljnost situacije. Ne umem da se obučem ako prvo ne znam šta mi se obuva. Neverovatno. Uvek krećem od obuće. I kada ne znam šta mi se obuva onda vrlo verovatno unapred kasnim gde god da sam krenula. I kada je na pranju nešto što sam zamislila kao partnera za cipele koje mi se nose, padam u strahovitu paniku i doživljavam omanji nervni slom. Tašnu nikad ne ''uparujem'' sa obućom. Nekako mi se čini da ih onda i jedno i drugo razvodnim. Moraju imati svoj prostor. Ma haos. Ili baš tako treba?

''Dajte ženi dobar par cipela i osvojiće u njima svet.''

Mislim da je Marilyn Monroe autor. Ok, skončala je kako je skončala, i nije baš idealno da tako tragične primere zloupotrebe ženstvenosti uzimam kao uzorne mislioce po ovom pitanju, ali ima tu još nečeg za razmatranje. Fora je u cipelama. Ali nije. Nije fora u cipelama. Nije fora ni u tome da li su s visokom potpeticom niti da li su šik niti da li su udobne. Fora je samo kako se osećaš u njima. Fora je u ženi, i tome kako se oseća.Mene izgleda mahom ljudi vide kao sitnu, krhku, osetljivu, možda i naivnu, blesavu... Napornu, brbljivu, šta god. Poenta je kako ja vidim sebe, je li? Pa onda ovako. Slažem se da mogu da delujem i sitno, i krhko, i osetljivo, i naivno i sve to tako redom, od spolja ka unutra. Slažem se. Da mogu delovati. Ali ja kad delujem, delujem od unutra. Sebi, i od sebe. A ja sebi uopšte nisam ni brbljiva (dobro, možda malo) ni naporna (osim kad često jesam), ni blesava (umem ozbiljno da se uozbiljim), ni naivna (ovo moram da pitam nekog)... OK osetljiva jesam, ali sasvim sigurno nisam krhka i sitna u svojim očima. Ni najmanje. Samo ja znam koliko snage i velikosti je trebalo za mnoge ljude i neljude i situacije i neprilike kroz koje sam prošetala, da l' u Grubinkama, da l' u štiklama, svejedno, i ostala obuvena i s obe noge na zemlji. Samo ja znam koliko je teško bilo nositi moje cipele, ili makar samo sedeti, biti u njima. I sad zvučim još i nadobudno a patetično, ali tako je. Samo svako sam za sebe zna koliko mu je bilo udobno ili neudobno, dok je preveliki za neke situacije trpeo mentalno žuljanje onih koji uporno nose prevelike cipele i stalno ih gube, sapliću se, spotiču što o njih, što o mene, ili druge adekvatno obuvene.


Ništa gore od odraslog a malog čoveka u patofnama broj 23 i ništa gore od dvaput punoletnog derleta u Paciotti cipelama. 

I onda kažu veličina nije bitna. Kako ljudi nije bitna, kad od poremećaja i neshvatanja iste pate tolike veličinom zaslepljene duše, i usput uništavaju toliko dobre obuće? I toliko dobrih duša...

Ne dajte da vas varaju, veličina jeste bitna. 
Veličina uma. 
Gabarit srca. 
Dubina duše. 
Kvadratura reči. 
Kubikaža ljudskosti. 
Širina osmeha. 
Dužina cipele... 

Izaberite u životu samo neke prave veličine od ljudi, takozvane Ljudine, da vam budu saputnici i saborci, i nikada vam neće spasti cipela s noge, niti će vam kufer piti prazan. Tašna, torba, ranac, prtljag. Nosite sa sobom samo one koji vrede, i koji znaju koliko vredite. Nikada se ne osvrćite za onima koji vas ubeđuju u to da vrede i to toliko-i-toliko, dok im patofne prave urasle nokte i čukljeve, ili im čamci klapću sa svakim korakom koji pokušaju da naprave. Niti im možete pomoći da se obuju, niti ih možete naučiti da hodaju. Mogu vam samo pokušati, iz čiste ljubomore i zavisti, ili neke ozbiljnije dijagnoze, izuti vaše udobne cipele kojim osvajate svet. Mogu pokušati. Ali udobne cipele adekvatnog broja se skidaju samo laganim potezima - niti ima potrebe za silom, niti mogu tek tako spasti sa stopala. 

Samo oni koji umeju da vas izuju, smeju i trebalo bi da vas izuju. I to samo da bi vas, laganim, bosonogim hodom, držeći vas u naručju, odneli do postelje, da umorna stopala odmorite od ovog liliputanskog sveta.


****

Danas mi se hoda po travi, kako to već ide po travi, bosonogo i rasterećeno... Ima krpelja pa su ok i Grubinke i Mirijevo. I niko me neće nasukati na asfalt i obuti u nešto neudobno. Ne danas. Danas je dan kad i bosa i u kaubojkama i u najvišim potpeticama lagano mogu osvojiti svet. Fora je u onome koji nosi.



среда, 10. јун 2015.

misao od pre 120 sati

Pre neparnog broja dana, a duplo manjeg od prvog dvocifrenog broja, napunili smo Dragi i ja neki neparni privid vremena u vidu godina, simboličan u mnogim religijama i teorijama postanja. I baš smo par. Mislim, nije da se hvalim, ali on je i dalje svoj, ja sam i dalje svoja, a nikad više nismo pripadali i da(va)li jedno drugom. Ono, volimo se. I nas i se. I verujemo, nikad manje religiozno, nikad manje u trivije i popularne slike za slabovide, i nikad više u nas, anonimne u pogledima, deklaracijama i vidicima. Nikad više, nikad toliko, u nas. I u se. To valjda ide jedno s drugim. U paru.

Par je i celo i više od celog. Jer i pola celog je celo. Samo ga kritičari još ne vide kao takvog. Meni je baš bilo ok što sam ''single'' kad mi se pojavio par. I šta sam mogla? Samo da kažem: ''Jao hvala, stvarno nije trebalo, mogla sam i sama''? Mogla sam, i mogu, ali ne moram. Ne moram sama. Sasvim je u redu da timski osvajam život. Ima tu dosta prostora za nekog ko je isto tako mogao sasvim sam, ali nije hteo tako. Hteo je da deli, da razume, da začini, da dopuni, da prespe, da prospe, da dospe, da pretače, da misli, da oseća, da se pita, da odgovori, da ćuti, da se smeje, da se uspava, da se budi... I da bude.

Budi ono što jesmo. Malo zvuči gramatički promašeno, ali obećavam da ima smisla. Nikad ne budimo ono što nisi. Može tako? Kapiramo se? Kapiramo se?

Nikad moj Par, za ovih neparnih nekoliko godina, nije od mene tražio da budem ono za šta bih morala ne biti ja. Nijednom. I nikada, nikada tako nešto ne bih tražila od njega. Nikada, nijednom, nisam pomislila da bismo mogli, ili ne-daj-ljubavi da bi trebalo, nešto drugačije od onog što već jesmo. Sve smo. I ništa smo. I ima nešto neodoljivo smisleno u tom ništavilu što daje sadržaj i temu postojanju. Ej bre, sasvim je u redu da nam ništa bude odgovor na ''šta radiš?''. Ne mom Paru i meni. Svima.

Dozvolite malo sebi i onom prvom do sebe da ne radi ništa. Dajte malo prostora za postojanje. Samo. Puko. Osetite kako je biti. Ćutite. Mirujte. Dajte se trenutku koji ne nosi ništa, a daje sve. Ne brojte ni minute, ni darove, ni godine. Brojte se.

I ne bojte se. Zbir je uvek jedno celo.

Volite.

петак, 15. мај 2015.

12 godina

Ima stvari i ljudi koje ništa i niko ne može zameniti ni nadomestiti.
Ima i onih stvari i onih ljudi koje ništa i niko ne može opravdati.
Kako je to moguće, da se ovi prvi odmetnu u neke druge, bolje dimenzije i napuste nas po pravilu ranije nego što se ovi drugi osveste da su banalni? Bizarni. Suvišni.

****

Licko se odmetnuo. Sad je negde gde je mnogo lepše nego ovde, ili nije nigde. U svakom slučaju mu je bolje nego što mu je bilo u poslednjih... Dovoljno. Bio je bolestan, i voljen. I teško je, ali i utešno, što će nadalje biti zauvek voljen, a nikad više bolestan. Bolje mu je.

Licko je bio strašan dasa. Pre 12 godina je bio manje strašan, ali jednako dasa. Mekše krzno i mladalačkiju njušku mačora od 12 godina sigurno niko nikad nije ljubio. A voleo je kad ga ljubim. Možda i nije toliko voleo koliko se nije bunio, ali svako ko je u knjižicu dijagnoza upisao i bezuslovnu ljubav prema mačkama, zna da je to isto. Bez njega nije isto, razume se. Ali našao je dobru lokaciju i sada mu je stalno sunčano i visoko, baš kako sve mačke vole. Retkost je da se desi nešto što svi vole.

Meni je prečesto postalo tmurno i nisko, sve i svašta oko mene. Pitam se je li takva prognoza ili sam takva ja. Ili su takve okolnosti? Pa isti andrak, ako se uživljavam u okolnosti, onda sam okolna i ja. Ne sviđa mi se da budem okolna. Ne moram baš da budem centralna, za tu okolinu, ali bilo bi dosta smislenije da sam centralna sebi. Da sam centar-for. Za centar. Sebe. Ipak je igra u pitanju.

Koliko ono beše sme da prođe od trenutka kada dislociraš svoj (centar) do trenutka kada šutneš sudiju po centru besmisla? Dovoljno? Smem li sad da kažem da je za mene život neprocenjiv i da kao takav jedini zaslužuje sve od mene? Ne libim se da dam. Libim se da to pokažem onima koji se ne libe da sve uzmu. Dokle god ima. Dokle god. Dokle?

Dok ne pukneš od pucanja.

Tolerancija je majka traume. Neću bre da tolerišem koješta. Neću da održavam u besvesnom stanju žive koji uzimaju, ako već verujem i želim da održavam u svesti one više ne tako žive koju su samo umeli da daju. Jednostavno ne ide. Daću sve od sebe, onome ko mi to ne traži. Neću uzeti ni tražiti ništa ni od koga. Samo ću biti.

****

Pre 12 godina sam završila osnovnu školu, ili već bila u gimnaziji, nemam pojma više, niti je to važno. Važnije je to da sa istom dozom ljubavi pristupam i danu i onima unutar tog dana, kao recimo tih dana kada sam imala 12 godina. Nećete ubiti dete u meni. Ne dam. Ne dam to, i ne dam sebe. 

Pre 12 godina sam bila strašno svoja. Danas sam (još) manje strašna, ali sam jednako svoja. I to je verovatno strašnije nego da sam samo strašna. I to ništa ne može zameniti, ni nadomestiti.

уторак, 21. април 2015.

Mladost je Moderna

Mlad čovek ne zna mnogo ali može dosta toga, čak i onog što ne ume. Onaj ne tako mlad zna mnogo ali može sve manje toga što ume. Mladost je moderna (moderna kao pravac u umetnosti, ne kao trend u gluposti).

****

Probudih se juče iznenađujuće odmorna. Sanjala sam nešto živopisno, i nemam blagu predstavu šta se tačno zbivalo u snu, samo znam da mi je među prvim mislima (između uobičajeno prvih ''koja mačkarona je gde?'' i ''koja li je gladnija?'' i ''jesam li upravo ugasila ili upalila svetlo?'') bila ''au bre april je a Save još nema'' i ''nije valjda bio i vratio se a ja nisam u toku??''. 
Sanjala sam Savu, koji je poslom u Kazahstanu već... pa, godine su u pitanju. A imali smo bend. I studirali smo zajedno. I smejali smo se kao ludi na brašno. I godine su smejanja bile u pitanju.  I Sava je isto Vaga, samo dupla. I Sava ima duplu mačkaronu. To jest, Mačkera i Mačkaronu. I Sava ume sve što hoće. Posebno ume da sluša i čuje. Muzikant, sluhista, valjda zato. I Sava je rekao u januaru da se vraća iz Kazahstana. I sad je april u Beogradu. I ja sam sanjala Savu. A onda je, nekoliko sati nakon mog sna, moj pametni telefon prikazao ''Sava Jović'' istovremeno sa tonom ''The Boys Are Back In Town'' Thin Lizzy-ja. Putem jednostavnog poštovanja interne fore i loženja na rokenrol, samo kad Sava zove, zvoni ta stvar. Kao što samo Slaja kad zove zvoni ''Layla''. Kao što samo kad Vlada zove zvoni ''Street Player'', i kao što samo kad Jasna zove zvoni ''Srce''. E, samo ''The Boys Are Back In Town'' nije zvonilo prokleto dugo. I sad je zazvonilo nakon što sam sanjala nebitnu radnju sa bitnim akterom. I cela sam se oduzela. Kosmose, štasmose ono ti i ja onomad dogovorili? Ne moraš mi više slati poruke, sve sam već dovoljno skapirala. I kosmos mi eto možda i nije poslao poruku, koliko me je pozvao.

I tako smo se mi dogovorili da se vidimo kroz dva dana. A onda sam ja krenula s posla kući preko Trga, nesvesno birajući putanju koju inače ne gotivim, dijagonalu od ''Tome'' i ''Women Secreta'' preko Sata ka Narodnom pozorištu, i ugledala - Savu. I tad shvatih - jbt, stigao nam je Сава​ (nije Caba nego Sava; kao Dunav samo kraće i mirnije). Kosa mu je kraća već neko vreme, to ajde kao već znam i već nam se jednom ukazao u BG-u tako ošišan, ali mi je mir, koji nije da ga i ranije nije obavijao (on valjda zna nešto što ne zna mnogo ljudi), sad nekako baš obavio. Obmotao se oko mog drugara i on, iako u tranzitnom trenutku u životu, deluje vrlo smireno i spokojno. Ne tišti ga taj tranzit, kao mene recimo. Kažem mene, jer ne znam bolji primer. Što nema nikakvog smisla jer je cela moja generacija nekako tranzitna. Revolucionarna a opet zarobljena. Ovaj moj drug je iz moje generacije, ali nije u istom zarobljeništvu. Pritom ne mislim na granice i teritorije i nasumična imena za iste, već samo na misao. Dupla Vaga je duplo slobodnija od Jedne.

Jutros mi stiže e-mail jednog od Savinih i mojih drugara sa faksa. Nismo se ni videli ni čuli dugo dugo. Želi mi dobro jutro, i zahvaljuje mi se na osmehu. To je formula koja teško uspeva da ne izmami isti taj osmeh, koji on možda samo pamti pa mi ga retroaktivno vraća, ili me je video nasmejanu kad me je našao na jednoj od poslovnih mreža. Paradoksalno, mi smo kao kolege i mi smo kao i zvanično u poslovnom kontaktu na nekoj tamo mreži, a u stvari smo samo u mislima jedni drugima onakvi kakvi smo bili dok smo još svi učili ponešto zajedno, netaknuti platama, računima, karijerama, ''odrastanjima''. I paradoksalno, opet upareni putem jedne ''poslovne'' mreže, opet smo jedno drugom pravi drugari, i uspevamo od sve te naše silne profesionalnosti ili stručnosti, samo da opet isto nasmejemo jedni druge, iskreno i sa puno puno kosmosa i štasmosa, sveprisutnog i svemogućeg. Kao Mladost. Za one kojima je starenje strano i tuđe.

****

I ja sad ne znam gde sam na skali mlad-star. Baš sam nekako ''nit smrdi nit miriše'' sama sebi, dok pišem ovo. Mislim, nisam više toliko mlada da bi mi se tolerisala gomila nepromišljenosti, a opet, nisam ni dovoljno stara da svoj kosmos vodim crno-belje i proračunatije nego što sam to u mladosti činila. Nekako sam... Neoklasicizam. Nisam moderna ali ni Moderna. I ima to svojih prednosti, ali ima i gomilu mana. Kopiram neke raskalašne trenutke i misli iz mladosti, i implementiram ih u surovu, utilitarnu savremenost, tako beznadežno i beskrupulozno modernu. I sad već staru i oronulu. Provaljenu. A samo je u jednom slovu, tačnije u njegovoj dimenziji, razlika između onoga što nisam i ne želim da budem, i onoga što nisam ali bi mi verovatno bilo lakše da jesam.

Mladost je ludost.
Ludost je spas.

Mladost je spas.





уторак, 7. април 2015.

Neki (na)silnici

Ne verujem baš svemu što pročitam, ali upravo sam pročitala da je neki profan fizičkog vaspitanja u klubu pesničio po faci drugarice lika za koga je sumnjao da mu je prosuo piće po devojci. Tako nekako. I, što je najgore, nije mi teško da poverujem da je bilo baš tako nekako.

****

Sve se danas svodi na zakon jačeg. U trenutku jačeg, ne stvarno jačeg. Kao i u prirodi uostalom, umalo da pomislim, ali mi se tu nešto ne slaže - ipak smo u svemu ostalom pohitali da pobegnemo što dalje od prirode. Sve u svemu, smisao i razum(evanje) nisu baš na ceni, a uz besmisao i bezumlje jako dobro se primaju agresija i demonstracija ''sile''.

Šta radite kad vam ne daju da završite rečenicu? Posebno onu koja bi oborila prvobitni razlog za napad na vas, zbog kojeg ste i započeli prekinutu (odbrambenu) rečenicu? Šta radite kad vas nepravedno optužuju? Kad vas kinje i ponižavaju, umno lemaju i omalovažavaju, pokušavaju da manipulišu i uživaju samo dok drugi pate, i to samo zato što im se može, ili još gore, samo zato da bi prikrili sopstvene slabosti i nedostatke?

''Zavisi ko je u pitanju. Ako ti je neko važan, pokušaš da izgladiš. Ako ne, okreneš se i završiš s tim.''

Pa nisam sigurna.

Ako ti je neko važan, prvo bi trebalo da se zapitaš kako li je uspeo takav siledžija da ti bude iko važan. A onda i da se okreneš i završiš s tim. Dakle odbacujemo tu opciju, očigledno nije niko važan. A kako onda neko nevažan može i da pokuša da nastupi toliko arogantno i da toliko sebi za pravo da nastupi kao nasilnik?

Pa tu je odgovor. Niko nema pravo da maltretira. Bilo koga. A ko sebi da za pravo, takvom nema pomoći. Taj je zauvek unapred propao u pokušaju da ikada postane čovek. Da li je potrebno da naglasim da nečovek ni ne postoji kao kategorija onih koje čovekovo biće registruje i daje im išta za pravo, pa čak i to da postoje u njegovom svetu?

Nažalost, primoran da uglavnom provodi svoje ''socijalno'' vreme uglavnom sa nečovekom, čoveku ostaje jedino da ili dobro glumi, ili dobro pliva. A može i kombinovana tehnika.

''Gluma je vrhunska umetnost koja počiva na istini''.

Može onda. I plivanje obožavam. Lekovito je za ova moja preopterećena leđa. Biram kombinovanu tehniku, pa šta bude nek' bude. Ionako je sve ovo što nam se dešava više predstava nego stvarnost. Ko je onda lud da je shvata ozbiljno?

****

Silno mi se piše o ljubavi. O pokretačima, nadahnjućima, elanima, muzama, opijenosti, uzvišenosti, traganju, stvaranju, življenju... Silno mi je i uskraćeno da to svoje pisanije ne doživim kao trivijalnost. Silno me i zabole što je suština za Nekoga trivija. Ako je biti Neko jednako biti indiferentan, ili pak ogorčen na suštinu, onda ja zaista ne moram biti neko. Biću Niko, evo dobrovoljno. 
Niko, kome su suštinske tirvije sve, ko veruje samo u sebe i u ljubav prema kojoj dela i kojoj se jedino pokorava. 
Niko, kome Neko ništa ne znači, niti nekome teži. 
Niko, ko je svestan da je tek malo zrno smisla u tegli obične prevare. 
Niko, kome tamo Neko, ni na silu ne može oduzeti njegovu nikakvost. 

Niko, kome njegova nikakva titula uredno donosi jedinu platu koju ikada želi primiti - život. I istinu koju on nosi. Lagano. Nežno. Nenasilno, a jako.


четвртак, 19. март 2015.

utroba vs. dom

Dajte mi malo prava. Neću ga zloupotrebiti, obećavam. Dajte mi pravo da gledam a vidim. Dajte mi, samo malo. Neću nikad reći šta sam videla. Neću nikome reći koliko je to što vidim vredno gađenja. Neću reći, ali ću možda napisati.

****

Jedan par okruglih uplašenih okica ostavila sam pre sat u kavezu u jednoj veterinarskoj ambulanti. Guza koja je trupom povezana sa tim okicama, dobiće večeras hormonsku injekciju, da bi sutra mogla da joj bude odstranjena aparatura za produžavanje vrste. Mačje vrste. Tu guzu sam pre dva meseca grejala do Novog Beograda, gde ju je čekao dom. Dom koji je tražio nju. Dom koji se sam ponudio da je sačuva od sudbine koju sam danas iz kola srela na sred Milentija Popovića, i juče ispred kontejnera u Mirijevu... I pre mesec dana ispred drugog kontejnera, isto u Mirijevu. Trudim se da ne verujem u sudbinu toliko da čak u konverzaciji ozbiljno i svesno izbegavam tu reč. Ali za asfalt prikovano malo krzneno beživotno telo koje liči na egipatsku boginju Bastet a koje mi se tako često ukazuje, tera me da je ipak primetim, tu sudbinu. Ne kao fenomen, ili nešto u šta mogu verovati, već više kao dijagnozu, koju ne mogu ignorisati. Prođu kola i kraj. Nije to sudbina, daleko od toga. To je ''na pogrešnom mestu u pogrešno vreme dok je za pogrešnim volanom pogrešni vlasnik vozačke dozvole''. Samo to. I u najmanju ruku to. U najmanju šapu spuštam svu nadu kojom raspolažem, da će se jednom tako lako oduzet život jedne egipatske boginje važiti kao i oduzet život jednog prosečnog pešaka.

Dođavola, ni to mnogo ne obećava.

Dom više nije TAJ dom, jer se dom predomislio, i ne mari za to da li vozači mogu da garantuju da neće izazivati ''sudbinu'' za te nedužne šapice. Njuška je vlažna, rebra drhte, uši načuljene pokušavaju da izoluju zvuk sirena i točkova, a ja držim sve te delove malog nezaštićenog odjednom beskućnog klupka krzna, i tražim po umornim vijugama formulu kojom bih joj mogla zagarantovati život.

Slabo ide.

Moja mačka je Hitler kada je u pitanju njen stan, u kome slučajno i ja ponekad živim. Moja mama želi da pokušamo da razbijemo tu teoriju, ali mom tati, Lavu, još jedna mačka je čak i u mislima previše. Konkurencija, šta li. Da, još sam kod Mojih. I nemam gde da spasim ni sebe ni to sivo klupko od ''sudbine''.

Boli me sve.

Povraća mi se.

Hoću nazad u maminu utrobu. 

Tamo je bilo dobro. Možda je to i poslednji put da je stvarno bilo dobro.

Sutra će Boginji izvaditi tu utrobu. Nije da im treba. Ne. Samo njoj to ne treba ako želi da opet ima Dom.

недеља, 15. март 2015.

u moje vreme bilo je drugo

Kakav divan prizor kad ustaneš a ono dan. Mislim, nije mrak. Sunce se ponovo rađa. Vreme je za proleće, šta god meteorolozi mislili o tome. Nekada je proleće bilo moje vreme, ili sam barem tako mislila. Uglavnom sam spavala preko godine, a budila se možda dvaput - jednom u jesen - kad sam rođena, i jednom u proleće - kad se valjda svi normalni bude. I sad mi pada na um da to proleće možda nikad nije bilo samo moje vreme, već svih tih što su iole normalni. A opet, koliko znam takvih?

Kakva turobna misao da više ne znam da li će ikada postojati vreme za koje ću moći da kažem da je moje? Ne mislim na ono uopšteno moje vreme - vreme u kojem ja kao živim i postojim. Njega valjda ne smem da vezujem za nesrećne okolnosti i okruženje više nego za sebe. Mislim na ONO moje vreme, ''moje vreme = kad sam bio mlad'', ono o kojem se kasnije setno peva i piše, čije fotografije blede isto koliko i sećanja ali ih uvek ostane taman toliko da se za njim žali, i da se vraća u san lepše nego što je zaista bilo. Ne znam, i čak strahujem, kakvo bi mi se moglo jednom vratiti jer ni mi ''mladi'' nismo nešto imali prava da budemo naivni i bezbrižni, da stvaramo bez pitanja i pitamo bez straha. 


A opet uhvatim sebe kako s generacijom cokćem nad ovim novim klincima što ih nikad ne viđam po kraju. A verujem da postoje, puni su nam vrtići i škole. Sretnem ih ponekad u marketima s roditeljima koji ih smiruju slatkišima i igračkama da bi stigli do kase čitavi. I to je to. I onda možda i jesam imala to neko moje vreme, kad tako postaviš stvari. Igrala sam lastiš i žmurke, čekala jedan crtani film 7 dana, ušivala koleno jednom, glavu tri puta, moljakala za još pola sata napolju, radila prvo domaći pa sve ostalo, nisam igrala igrice iako su postojale, vrhunac slične zabave je bio tetris, nosili smo svi iste 501, pocepane patike, delili kesu smokija na nas petnaestoro... 


Zašto sam ljuta? Uopšte, zašto su danas devojke ljute? Uglavnom zato što ne znaju šta hoće, rekla bih. Ali ne mogu da osuđujem - ni ja kao dete u C-marketu od čitavih 7 vrsti grickalica nisam znala koju bih. Ili koju bih pre. Jedino je bilo dobro što se za neke znalo da su provereno dobre, i na kraju se nije mnogo mislilo pre odluke o kupovini. Ako ništa drugo, mama i tata su znali šta valja. I naučili su me šta ne valja. A ja sad s ovim ostalim izborom biram šta više valja. I to je to.

Nema više beogradskih šmekera, i to ne ljuti toliko koliko je tužno. A devojke nisu ljute, o ne. Pobesnele su. Gore su od ovih što su nam potamanili šmekere. I jbg ko je sad tu kriv?


To što sam nostalgična, što me zaboli svako ''YU'' na koje naletim, što tu trunke politike ne mešam, što me samo preplavi osećaj gubitka nečeg što nikad nisam ni imala, što vrtim Idole danima, što razmišljam o tome kako je Vlada toliko redak primerak dobrog dečaka danas... Moj Vlada, ne Divljan. Mada i on... To sve, nema to veze s prolećem. Samo s mojim vremenom, koga nekada imam premalo pa ne mislim o životu, a nekad, kao ovog jutra, poželim da se pravim da nije 7.00, da ne treba da krenem na posao, već da obujem neke iscepane patike i onaj 501 što sam za 250 dinara kupila u staklencu pre dve godine i odem malo besciljno da prošetam dan i vratim sebi svoje vreme.

Izem ti ja takvo vreme, u kome se pitaš da li je tvoje prošlo ili nikada neće doći...

четвртак, 5. март 2015.

pusti

Napuštam Novi Beograd. Kiša drobi (autorska prava poznatom autoru) celi prokleti dan. Boli me glava celi jebeni dan. Pijem hektolitre kafe celi usrani dan. Čekam celog bogovetnog dana da prođe bar pola ovako neinspirativnog dana. Prolazi pola. Ulazim u 65 napola zaklopljenog odbrambenog izuma protiv kiše. Napola otvorena vrata ledene 65-ice se kao pod federom zatvaraju. Otvaram prva vrata umrežene virtuelne socijalne adrese. Čeka me gomila istotemnih statusa.
Napustio nas je Vlada Divljan. Zameraju mu koješta zbog političkog angažmana. Kako da vam saopštim ovo a da ne zvuči kao da vas učim da zavežete pertle? Neki mnogo diskutabilnijeg političkog angažmana su nam, evo baš dok ovo piskaram, sasvim slučajno na vlasti. Ma znam, niste vi glasali za njih. Verujem vam. Zato i kažem, sasvim slučajno su na vlasti. Ali su tu. Nikada nisu napisali pesmu. Niti su sivilo obojili tračkom svetlosti kvaliteta, ili dobrim tihim zvukom prekinuli gromoglasnu tišinu. Niti će.
Pustite one bez kojih će stvarno biti manje dobra vibracija ovog sveta, malo na miru. Dozvolite im da makar ne moraju da se loguju na fejs čim pristignu u neku drugu dimenziju, samo zato što su im ugrožena imena vašim jedva dočekanim "istinama" za koje niste preterano marili dok smo svi bili u "istoj" dimenziji.
Pustite ih, pustite ovaj dan i - toplo preporučujem - pustite Idole.

****

''Jednom mi je moja prijateljica rekla: Ništa nije tako Beograd kao Idoli... Ne znam zašto smo razgovarali o Beogradu. Ali teško da bih ikad toliko zavolio taj brod luđaka da nije bilo pjesama Vlade Divljana, jer te su pjesme otkrivale nježniju stranu Beograda, tog zapuštenog pijanog muškarca samoubojice koji prijeti čas da će se baciti u Savu, čas u Dunav.
Kada bi u jednom trenutku večeri djevojčice pobrkale tebe, zbunjenog dječaka, s pjesmom koju je pjevao Vlada Divljan bilo ih je lakše uzeti za ruku. Uvijek se lako skriti iza tuđeg glasa, valjda.
Nije fazon umrijeti, ostaviti tolike dječake i djevojčice usamljene i bez glasa iza kog bi se skrili.''
- Marko Tomaš

уторак, 3. март 2015.

izveštaj

Evo kako stoje stvari: juče bilo 17 stepeni, za prekosutra najavljuju sneg. Cirka šezdesetosmi put to ponavljam danas i još nikako da svarim tu matematiku.

Ali kad bolje razmislim, i bolje tako. Da se ne uljuljkamo u neku normalnost - ništa više. Samo bi još bolje bilo da taj sneg nisu ni najavili, da nas samo strefi. Da nas iznenadi u martu kao putare u decembru. Da pokušam da ih razumem, da uspem da ih razumem, pa i da im napišem koje pismo podrške.

Ipak ne, ne bi to pismo imalo mnogo redova, a drveće je važno čuvati.

Razrovali su Dimitrija Tucovića. Ulicu su razrovali; srećom, Dimitrije se izvukao nešto ranije. Ali se pola Zvezdare nije izvuklo. Po ko zna koji put Slaja oko 7:24 ulaže komentar na trenutnu situaciju u saobraćaju koji previše podseća na svaki prohujali komentar koji je ikada uložio na temu saobraćaja u ovom raspuštenom gradu, u jutarnjem špicu: ''Umesto da kopaju deo po deo i tako i krpe - oni jok - sve odjednom dignu, pa mesec dana pauze dok smisle šta dalje''. Dan mrmota je mala beba za nas. Čudi me samo da nisu krenuli da kopaju u sredu pre Uskrsa pa razvukli ''smišljanje šta dalje'' sve do 1.maja, ili, nek' ide život, do Sv.Ilije. Ali dajmo im šansu, još ima vremena da se dosete i povežu sva šarena slova iz kalendara i nateraju me da konačno pređem na neko ekološki i duševno smisleno prevozno sredstvo. Tipa skejt. Ili stopala.

Oko 118 minuta neforsiranog tempa hoda mi je potrebno od vrata firme do vrata doma. Baci se i po koji pogled na ''snižene'' izloge usput. U neki butik se i uđe, ne kažem. Uglavnom se više vremena posvećenog nekom butiku utroši ispred nego u njemu. Baš sam se zainatila da objasnim zašto, ali ne vredi. Jedino što mi pada na pamet je da su sami izlozi mnogo primamljiviji nego naporne ''Izvolite'' pojave koje te napadnu čim odlepiš nos od stakla i zalepiš šaku za kvaku. Radila sam i ja u ''butiku'', i to onom sa robom koja je već (barem jednom) imala vlasnika. Imala je i radnja vlasnika, tačnije on je imalo nekoliko radnji, a ja sam od njega imala minimalac i nebulozne  instrukcije za radnje koje sam dužna da obavim za taj minimalac, od ''moraš da stojiš dok god je mušterija u radnji'' do ''ako hoće ali nema pare, zovi me da vidimo koliko možemo da spustimo''. Više (se) spustiti ne možeš gazda, veruj mi.

Gazda je radnje, a šef je firme. A zaposleni je uvek - najebao. Nije uvek, 'ajde. Ali nije samo onda kada niko nije najebao. Ali ako je neko nekad najebao - budite sigurni da je to radnik. Pa jebiga, ko mu je kriv što nije (odmah) tražio posao šefa. Neke stvari ne možeš dobiti dok ne pitaš. Kad i ako dobiješ posao šefa, gledaj da što više ništa ne radiš i da što više radnji otvoriš. Za radnike, normalno. Treba završiti toliko posla! Treba uposliti toliko neradnika! Zašto prosto ne bismo počeli od onih koji već rade? Prirodnije je. Gde odmah da uposliš neradnika, treba šlog da ga strefi?

Svi koji su ikada poželeli posao šefa, nikada nisu imali nameru da nešto u životu rade. Svi koji su poželeli da nešto u životu rade, automatski su sprečeni da ikada u životu nešto urade. Nemaju kad. Barem ne za sebe.

Pa dobro, fer plej. Nisi aplicirao za mesto šefa, dakle radiš za njega. Radiš da on ne bi morao da radi. Nema mesta ljutnji. Niko ti ne brani da budeš (sopstveni) šef. Čak ni tuđi šef ti to ne brani. Onaj tamo neki čiji CV nikad niko nije video, ali se tako namestilo da on vidi tvoj.

Ma hej, gazde, šefovi, polako. Nemam ja ništa protiv. Samo napred. Ovce su za šišanje. Sreća pa se ja godinama šišam sama.

Poslednji put nisam, priznajem. Odnela sam desetak fotki frizure koju bih volela da dobijem za novac koji će mi (slepi?) frizer uzeti, i sela u stolicu. Nisam dobila tu frizuru, ali nisam to ni očekivala. Niko me ne šiša kao što šišam samu sebe, ali nekako se tu gubi to uzbuđenje pružanja prilike i iščekivanja. Zvuči kao da nisam baš uračunljiva, ali verujem u to da svima treba dati šansu. Ako te izneveri, daj mu još jednu. Tako je i bilo, ovo poslednje sedanje u stolicu je bilo drugo od dva na toj frizerskoj adresi. Za sad. Još razmišljam šta ću dalje.

Kao putari.




четвртак, 26. фебруар 2015.

bore

Najgora stvar koja može da se desi jednom perfekcionisti i vagi je da sazna da mu je jedna noga duža od druge. Pošto sam to preživela i evo već godinu dana od potvrđivanja tog saznanja uspevam da se pomirim sa činjenicom da jebiga ovu dužu ne mogu da otfikarim a ovu kraću nemam načina da produžim, počinjem da mislim da sam pobedila u ratu za slobodu i pravo na nesavršenost.

U eri koja nameće hirurgiju, medikamente i ''stil življenja'' kojima ''ispravljamo'' ''greške prirode'', jedino što te može zaista ekspresno i odlučno odlepiti od same pomisli na to da nešto kosmičko na tebi može biti manje dobro od fotošopa i skalpela jeste ''greška'' koju je nemoguće ''ispraviti''. Kao ta moja duža noga. Ili kraća? Eto, ne znam koja je ''greška'', a kako odbijam da poverujem da su obe, primorana sam da ni jednu ni drugu ne posmatram tako. Jednostavno ne bi bilo fer. Ja volim obe svoje noge. Na njihove prste sam se propinjala da dohvatim veknu hleba kad su me moji prvi put samu poslali u prodavnicu. Na njima sam đuskala u Festu na svirkama celu jednu deceniju. Njima sam trčala za busevima i tramvajima i uglavnom ih stizala. Njima sam pešačila do kuće kad bi busevi i tramvaji utekli. Ili kad je samo lepo vreme. Njima sam šetkala po raznim Starim gradovima. Na njihove prste se danas propinjem da poljubim Vladu.
Ne bi bilo fer.

Baš kao što nije fer ni da odlažemo življenje za neki kasniji trenutak kada ćemo biti savršeniji nego što smo sad. Ne pišem napamet, koliko je samo stvari za koje postoje reklame, za čiju ideju je neko plaćen, koje teraju na misao čiji je koren ''ček' ček' ček', ne možeš da živiš tako i sad''. Ne možeš! Jebote, pa da samo pola sata reklama odgledam i popišem šta bih sve morala da ispunim kao preduslov da odem do prodavnice (hlebu i toalet-papiru ne treba reklama) trebalo bi mi 7 dana ozbiljnog planiranja i možda jedan kredit u banci pre nego što pozovem lift.

Proveri da li imaš perut. Ako imaš, otkaži sve planove za danas, javi šefu da si ozbiljno nadrljao da ne bi još ozbiljnije nadrljao, pošalji nekog ko nema perut u Maxi po šampon protiv peruti, pomoli se da je na akciji, utrljaj ga na glavu, umotaj tu seborejičnu glavu u peškir i nadaj se najboljem. Dok čekaš rezultate, proveri kakvi su ti zubi. Kamenac? Karijes? Mrlje od kafe? Okreni nekoga ko je skoro uradio porculance i pošalji ga u Idea-u po pastu za izbeljivanje. Proveri da li je na akciji. Ako nije, neka uzme neku koja jeste, ne mora za izbeljivanje. Utrljaj pastu po tim sramotnim zubima i pazi da ne mašeš mnogo glavom da ti ne spadne peškir. Dok čekaš da izvetri gorak ukus u ustima, pogledaj se bliže u ogledalu. Imaš bore? Pošalji nekog sveže botoksiranog u Lily po neku anti-age kremu. Ne mora da bude na akciji, sad je već ozbiljna stvar. Utrljaj kremu u količini od pola oraha (to mu dođe otprilike oko pola bočice) jednako po levoj i desnoj strani face i malo duže se zadrži na tim grozomornim faltama. Dok čekaš da ti se vrati mimika lica, proveri koliko ti je novca ostalo. Samo crvena i nešto metala? Pošalji nekoga kome možeš da poveriš pin kod do prvog bankomata, ne mora tvoje banke, nema vremena, sad već ozbiljno kasniš, da proveri kakvo ti je stanje na računu. Ako ima preko pola crvene, neka uzme hleb u povratku, sad si već ozbiljno ogladneo. Jedi više korice, manje sredine, sredina nije toliko zdrava. Malo je bajat taj hleb? Tvrda korica? Nema veze, ionako nisi više gladan. Skini peškir. Kakvo je stanje? Još je tu? Mislim, kosa je još tu? Dobro je. Tu je i perut ali dobro, ne može iz prvog pranja. Kad smo kod pranja, jesi stavio omekšivač u taj beli veš? Fuck, stopiraj pranje. Nasmej se. Sivkasti zubi? E jebiga sad, to je od lošeg svetla. Prestani da se smeješ, od smejanja nastaju bore. Gde je ona druga polovina kremice da zabalsamuješ to što si se sad nasmejao? Suši bre tu kosu, kasniš!


E jebiga, crk'o fen.


Poteralo te u klonju.


Dođavola, nema papira.

...