субота, 8. септембар 2012.

gužva u kutiji

Nekada, mnogo davno, svemir sam zamišljala kao jednu ogromnu kutiju, izvan koje nastupa ništa. Ne znam da li je ikad išta curelo iz nje, ali u njoj je bilo sve, i samim tim poprilična gužva. Bila je kocka, povremeno kvadar, ali nikako lopta. Rasla je. Spolja je bila crna, a iznutra još neobojena. Zarobila sam svemir, u kutiju. Davno, u predškolskom.


****

Otprilike jednako davno bilo mi je izrazito važno da svaki prolazak pored knjižare bude propraćen kupovinom novih blokova za crtanje, grafitnih olovaka, gumica za brisanje i drvenih bojica. Pravi je praznik bilo svako ulaganje u malo skuplje, limene kutije bojica, i one su se najštedljivije trošile. Imala sam ih na tone, i posle svakog korišćenja vraćane su u kutiju redom kojim su bile složene kad su kupljene. 

Pre nekoliko godina, trebale su mi bojice za podvlačenje skripti Istorije Arhitekture i Urbanizma. Hemijske  olovke su mi se činile previše agresivno i deterministički, a flourescentni flomasteri previše očekivano, i pomalo uvredljivo prema materiji. Očajna što ne posedujem dve pristojne drvene bojice, tražila sam Ivanu da izbunari odakle zna i ume one koje sam mu kao sestrinsko nasleđe tako svečano predala na korišćenje kad je krenuo u prvi razred. Pojavio se nakon nekoliko tresaka koji su dopirali iz njegove sobe, noseći veliku belu ''Ateks'' kesu punu malih duginih radosti. U njoj su, u dve odvojene, obične ''tregeruše'', zaboravljeno i odbačeno čamile sve boje mog detinjstva. Drvene i voštane u jednom zapećku, vodene i tempere u drugom. Falile su neke kutije, a one koje su opstale, nisu mogle da se zatvore. Bez reda i smisla, bile su natrpane onim siročićima od bojica čije ambalaže je pojelo vreme pa su date na usvajanje drugim, tuđim kutijama.



Nemam jasnu predstavu o tome kada sam prestala da bojim. Volela sam boje, i ne sećam se trenutka kada sam pomislila da mogu i bez njih. Grafitna olovka je počela da mi se otkriva i da mami, i preko noći mi je jedina priznata paleta postala vrsta od 2H do 7B, ako gledamo od najviše do najniže, odnosno od najduže do najkraće, baš kao u fiskulturnoj vrsti. Čuda sam pravila sa tih 11 opcija. I čudo je koliko mi odjednom više nisu trebale boje.

Dok nije trebalo da naučim nešto. Da podvučem bitno. Odvojim više bitno od manje bitnog. Savladam suštinu.

****

Kinezi su čudo. Pravili su najbednije bojice na planeti, ali spakovane u naizgled pristojne kutije, pa sam u kolor periodu života posedovala i zavidnu kolekciju istih. Onda kad sam učila IAiU one dve nepristojne bojice, jedine dve koje sam našla, bile su kineske proizvodnje. Samo one su preživele, jer nisu bile upotrebljive. Jedna je bila ona čuvena kaki-boja, a druga neopredeljena između ljubičaste i plave. Turobno. Kasnije je u činu odabira pribora za bilo koji kreativni proces postalo važno samo da na poleđini ne pronađem ''Made in China''. 

Sinoć su se Danici i Jugu prijeli Kinezi. Ne pravi Kinezi, nego ono što umeju da urade teletini, pirinču i povrću, i onda to umeće upakuju u kutiju. Na njoj nije pisalo ''Made in China'', ne zato što su naučili da to predamnom ponekad treba da izostave, nego zato što bi takva specifikacija bila potpuno netačna. Ipak su ''Made in Staklenac''. Za koji sam posredno, učeći o arhitekturi, naučila da je sve samo ne ona. Podvlačeći,  nekad i dvaput, kineskim bojicama. Danica je predložila da se latim viljuške i pomognem joj, jer je u ''kutiji gužva'', i ima dovoljno boja za obe. Od svih stvari koje prave i na čijim omotima objave gde su ih napravili, najbolja kineska produkcija je u stvari kulinarska, sve sa nežigosanom kutijom. Ne u bloku 70. U sred Beograda. Paradoks.


****

Ono si što jedeš. Slažem se potpuno. Nisam baš Kinez, ali ne bi mi smetalo da budem jer sam niska i nisam rasista a to je valjda i bespotrebno podvlačiti. Sve mogu da budem. Bitno da nisam govno.

''Ne jedi govna'' se potpuno pogrešno tumači kao uvreda. Zapravo je savet, i to najprijateljskiji mogući. Pojesti govno je verovatno najneprirodniji, najneprijatniji i najmazohističkiji čin koji neko može sebi da priredi. Prvo se uneredi, rastane se od đubreta, pa to đubre uzme u sebe, da postane ono samo. Nikada se u ''pojesti govno'' ne misli na tuđe govno. Uvek je u pitanju sopstveno. Prevodi se delanjem protiv sopstvenog dobra, sopstvenih uverenja, svega ispravnog i čistog. Kako onda ''ne jedi govna'' ikada shvatiti kao omalovažavanje i pogrdu umesto kao glas savesti, dobra i preventivnog higijenskog saveta?

Ne jedi govna da ne bi postao jedno.

****

Moja interpretacija svemira se umnogome izmenila od vremena  kada sam ga crtala drvenim bojicama, a njih i njega ravnopravno smeštala u kutije. Te bojice nisu bile ništa manje važne od svemira. Možda su čak bili potpuno poistovećeni.

Kad biraš boju kojom ćeš preneti nešto iz čulnog oko sebe na hartijasto ispred sebe, imaš dve opcije. Jedna je da imitiraš ''stvarnost'' i potrudiš se da što vernije ''kopiraš'' ono što vidiš. To je vremenom postalo nepopularno i dosadno. Čak besmisleno (!!!). Tako dolazimo do druge opcije, koja za cilj ima da prenesena, tumačena stvarnost ima što manje vidljive veze sa ''originalom''. Ovde je akcenat na subjektivnom, prizmi, doživljaju, interpretaciji sveta a ne na (foto)kopiranju istog. To zvuči neodoljivo primamljivo i beskrajno inspirativno, ali je istovremeno u stvari vrlo opasno, ako se zloupotrebi. Nekada sklonost ka kreiranju sopstvene mikro-stvarnosti pravi više štete nego koristi. Posebno ako insistiramo da je drugi ljudi sa sopstvenom mikro-stvarnošću dožive kao svoju. Impuls za nametanjem stvarnosti je ništa drugo nego fašizam, i to u svom najgorem obliku, jer je skoro uvek prikriven.

Ne postoje dve osobe na svetu koje jednu istu stvar, dušu, pojavu doživljavaju potpuno jednako. Da li boja i njen intenzitet (i/ili obrnuto) ili forma i njen sadržaj (i/ili obrnuto) - sve je jedno - te su kategorije na svakom ponaosob da ih kroz sebe i sebi definišu i otelotvoruju sopstveni svemir. Pikasa nikad ne bih razumela da sam umislila da je njegova stvarnost i moja ili poželela da verujem da je svet samo onakav kakvim ga je u delima vizuelno predstavio. 

A to čak ni ne znači da razumem Pikasa. I to mi uopšte ne smeta da ga ponekad volim. Nekako je koloritan... i kutijast.


****

Boje i kutije su super, samo odabir nijanse kojom nešto bojimo i veličine kutije u koju to zarobljavamo nikako ne sme biti kao teret prebačen na stvarnost drugog bića. A to često prepoznajem. To je ograničavanje, otimanje, teror. I nad sobom, i nad tim, drugim bićem. To je kao kinjiti daltonistu, ili još gore, čoveka lišenog čula vida, zato što je to što jeste, samo zato što mi nismo to isto. Njegov svet je samo potpuno drugačiji, nije ni manji ni veći, ni ružniji ni lepši, ni manje tačan, jasan ili ispravan. Samo je njegov, i oruđe mu je prilagođeno tome što je njegovo, ali  platno je zajedničko. To su isti materijali kojima baratamo, samo je potpuno individualno šta sa njima dalje radimo, gde ih i u kojim odnosima primećujemo, krojimo i pozicioniramo.

Baš kao paleta.

Ili kineska hrana.

U kutiji.

Gužva.




Нема коментара:

Постави коментар