петак, 12. април 2013.

tužni centar

Prošla sam od ponedeljka na ovamo previše puta kroz centar. Centar grada. Uglavnom poslom. Mnogo mi je to. Nekad prođe i čitava sedmica a da uspem da ga eskiviram. Nekako je glupavo nacentriran da ga ne mogu izbeći ako hoću do Novog Beograda ili Zemuna recimo. 

Ima više Centara koji me živciraju, ali ne uvek i ne istim intenzitetom. Ovaj beogradski centar je lep, ako uzmemo da je njegov centar malo širi pojam od Knez Mihajlove. Tržni centri me, pak, neizostavno vode u stanje sloma živaca. A i dalje povremeno zakoračim u neki. Ne znam koji mi je đavo. Mazohizam  neki ili, bojim se, još gora dijagnoza. Da bar pazarim nešto po tim lažnim gradovima nakrcanim precenjenim brendovima, nego ni te ambicije nemam. Osim na ubedljivim rasprodajama. Tad kao da proživim mali samozadovoljni hir a više zabludu da sam ja Njih zeznula što sam dala 10 umesto 50 evra. A svi znamo, i Oni znaju, da sam tih 10 evra upravo bacila.

Bacila je sve niz reku... Bagra trgovačka.

Reke su božanstvene. Koristim taj termin bez nekog konkretnog boga u njemu, više onako poetski, literarno. Reke bar toliko zaslužuju. Uvek sam se divila ljudima koji odrastu, žive pored reke i tome koliko (od)neguju reku u sebi. Vidiš tim ljudima po govoru tela, mimici, licu, da nose neki hipnotišući, neusiljeni i nenaučeni mir o kome mi s betona i asfalta možemo samo da sanjamo. E sad, mnogo nešto trućam o BG-u u poslednje vreme, i možda sam čak i previše kritički nastrojena prema gradu koji je na kraju krajeva MOJ i koji volim, ali to je sve iz naivnog sebičluka koji iz te ljubavi razvijam. Volela bih da nije još svačiji, ali šta je tu je... Sa ove dve reke na kojima odmara, Beograd je za sad i više nego Centar Mog Sveta. Svašta mu fali, dosta se i uprljao i umazao i svim i svačim premazao, svašta je prošao i preko mnogo toga prešao ali reke su mu tu gde jesu, i čak i ovako natrpane svakojakim folko-trafikama i turbo-kontejnerima savršeno su neodvojive od njega. Oduzimano mu je i duha i tela, ali reke mu topografski leže, ili on leži njima, kako god, i tu niko ništa ne može. Hvala svim minulim tektonskim promenama na tome. 

Ono na šta ciljam jeste da je Centar ovog sivkastog grada ulepšanog imena u i na njegovim slatkovodnim venama. To je i lepo i nije, kako se uzme. Bilo bi samo lepo kad bi te vene bile zdrave,  neizmučene upornim ubodima i nekontaminirane raznim štrokama sumnjivog porekla. Ali navučenima na reke ni to preterano ne smeta. Više smeta što urbanisti bez uspeha filozofiraju o ''spuštanju Beograda na reke'' a arhitekte dovlače kolege pozere da reanimiraju to filozofsko nadmetanje duže nego što je živela Čelična Lejdi. A to je mnogo, tako kažu na radiju. Dajte da se manemo ćorava posla i pustimo da se sve (ne)odvija kao i do sad, makar će biti poštenije? Pustite reke na miru i možda se sve samo od sebe skocka? Neke stvari ne treba siliti. Ako za sve ovo vreme nismo smislili ništa dovoljno pametno da ga sprovedemo u delo, možda i nije pametno pametovati po svaku cenu. Mislim, plašim se oblakodera i falusnih tornjeva, banaka, kladionica i hotela sa 16 zvezdica, na nečemu što čak i na slikama (dakle, osiromašeno) izgleda najsrećnije s jednom barkom i pola ribara. Uživo mu ni toliko ne treba da oduzme poneki dah i doda po neki osmeh. Tu opet, imamo referencu u ciljnoj grupi čiji dah i osmeh računamo.

Molim nadležne, ako takvi postoje, da se obavežu da nikada više neće dozvoliti sebi stanje toliko izmenjene svesti da podignu još jedan uobraženi monumentalni simbol kapitalizma na jednoj tako delikatnoj lokaciji kakvo je ušće dve reke. Preklinjem vas. Jedino gore što biste mogli da uradite jeste da na takvom mestu posadite crkvu. Nemojte ljudi, molim vas. I kiosk sa kokicama ima više smisla. Razumem da imate finansijskih problema i da nemate mnogo interesovanja za neku Operu - nemam ni ja para za dizajnirani nameštaj pa ostavim prazno mesto umesto kineske stolice.

Verovatno je najteže postići vredeti koliko i sam život. Nije svaki život isto vredan, nažalost. Neki utroše 5 života dok drugi jedva načnu jedan. Imam često - sve češće, od kako opsesivno gomilam sećanja - neki neopisiv osećaj sjaja, negde unutra, ne umem da lociram precizno, negde oko centra mog bića, ali znam da ga okinu neki mirisi, boje i oživljene bivše slike. Setim se tako Novog Beograda s početka devedesetih. Tad je već bio tužan prizor, ali meni se nekako uvek vrati kroz sunčano avgustovsko podne, užareni asfalt i miris kajgane iz susednog stana. I zato volim miris kajgane. A ne jedem je nešto. Kada bi klonirala iste uslove verovatno bi mi bilo skroz bez veze. Volim možda to sećanje, ili činjenicu da ga imam - ne nužno i njegove elemente. Vrate mi se s vremena na vreme i neki segmenti koje ne mogu baš sa sigurnošću da smestim u prostor i povežem u istu hronološku  kompoziciju u kojoj su ''polazak u školu'' i ostali sumnjivi reperi, ali neizostavno kad se jave indukuju isti plišani, udobni sjaj koji toliko volim. Iako sam posle čitav jedan sekund tužna. Trgujem na neki način - dam jedan osmeh za jedan sjaj.

Trgovanje osećajima je možda i najgora vrsta trgovine, gora od trgovine organima, ljudima i čitavim životima. Osećaji nisu na prodaju... Sjaj tržnog centra i sjaj tužnog centra ne razlikuje samo jedno slovo, ni samo jedan osećaj. Razlikuje ih čitav jedan život, onaj koji je tek načet, ali pretenduje na množenje sa pet. Negde na nekoj reci... Ili rekama. 


Нема коментара:

Постави коментар