недеља, 4. март 2012.

proces(or), šta je to?

Prijavljuješ se na neku društvenu mrežu i neki imbecil ti traži da, objektivno (wtf??!) napišeš nekoliko redova o sebi. Ideš! A šta te, poštovani imbecilu, zanima? Gde sam bila, šta sam radila, šta jedem, pijem i vozim, koliko kila sam do sad nakupila i koliko para potrošila? To? Šta će tebi ta deklaracija? Gde ćeš s njom? Nemoj da krenem o sebi, ne vuci me za jezik. Leba ti.

Prekasno...

Stvar je u smeru. Potpuno pogrešno shvatamo mnoge važne (kako za koga doduše) procese koji nas formiraju, daju bazu i alatke za nad(o)gradnju i, u idealnom scenariju, samoostvarenje. Pitati nekog tako ozbiljnu stvar, tražiti mu da kaže, priča o sebi, jednako je banalno kao pitati u prolazu komšiju kako je. Priznajmo, svi smo toliko glupi s vremena na vreme. Nit' misliš to što si pitao, nit' te zanima odgovor, nit' možeš da ga dobiješ, sasvim opravdano, tako u prolazu. Morala bih dobro da zastanem i promislim (a to obično traje) ko sam i šta uopšte radim na sajtu na kome moram nešto da kažem o tom nekom ko ne nužno jesam, a onda to i da sročim sa svešću o tome da taj ko mi traži da se samo-promovišem uopšte nije mislio o meni to što ja sad mislim o sebi. Ideju koju mislim u sebi.

Ideja. Eto to sam. Nemam pojma ko sam ali imam neku ideju (o tome). Ali ideja je zajebana, i s njom vazda treba pažljivo, sa zastrašujućim obzirom i odgovornošću. Jer je istovremeno i ništa i sve. I sam je pretvaraš u jedno ili drugo. Ako imaš ideju i ostaviš je u tom obliku, jadnu, neiskorišćenu, neotelotvorenu, neproživljenu, pod izgovorom da vreme, novac ili okolnosti jednostavno nisu išle na ruku, bolje da je nisi ni imao. Veće je prokletstvo neostvarene ideje, nego nepostojanje iste. Znati da je misao tu, da se vrzma i bori za život, i ostaviti je zatvorenu da vene i konačno, umine, znači priznati sebi da si odustao od sopstvenog ja. Nismo ništa drugo nego ideja, i ako ona ne uspe, nismo uspeli. Nismo se primili. Kao limun na Aljasci. Recimo. Toliko je jednostavno. Ili, u radosti prijemčivosti tehničkih primera, koja je vajda od toga što procesor šljaka i drnda 24/7, ako će mi biti svejedno kad neočekivane restrikcije struje sprže hard?

Nije problem u mogućnostima, njih će uvek podobno manjkati ako nam tako lepše zvuči kad nas pitaju (ili se, ne daj Bože sami zapitamo) šta bi sa 'onolikim potencijalom'. Pogrešno postavljene stvari krive konačnu sliku. Zašto nam se učini da ne znamo kud idemo? Zato što (realno) nemamo pojma. To je sasvim u redu. Nije? Loše je? Zašto je loše? Pa stvarno uopšte nije loše niti može da bude, ali ga tako doživljavamo jer smo u korenu pogrešno postavili sebe prema tom putu. On nije negde tamo, a mi kao lutamo i gubimo se/ga; on je u nama, i sasvim se logičnim čini da, ako ga tako ''izvrnemo'', smestimo ga u a ne izvan nas samih, nikada ne možemo skrenuti sa istog. Oni koji ''skrenu'', s uma ili puta (isti đavo), nisu to učinili tako što su ušli u pogrešan voz; nisu oni ni(kud) skrenuli, samo su tog puta (tragi-komično) apsolutno nesvesni - njegovog postojanja, mesta i veličine (dubine, čak), i samim tim i sami dislocirani, ako ikako locirani, te će reći kako se osećaju 'izgubljeno'. Da bi se izgubio, moraš prvo biti (pro)nađen, moraš prvo postojati. Ne postoji se sa dobrostojećom firmom, novčanikom, porodičnim slikama s dočeka Nove godine, računima za 5 telefona i ratama za sve što se da ratama isplatiti. Postoji se sa samim sobom. Stvarno, istinski, postoji se prvo sa samim sobom, pa sa svim ostalim(a). Bez izuzetka i preskakanja. I tu opet mislim na duše i umove, a ne na ono što smo sakupili tumarajući po hipermarketu u koji se svet pretvorio. Ideja o svetu kao prodavnici iz koje grabimo po potrebi, i u tom grabljenju i njegovom procvatu vidimo jedinu svrhu postojanja (čuj, postojanja?), zapravo je obrnuto od sveta, od ideje, od nas samih. Od nas ka (čemu god), iz nas ka (čemu god), bio bi, u ovom procesu, putanji, pravcu ako hoćete, jedini ispravan smer. Ideja kao projekat na kome se radi, mesto koje se (iz sebe i u sebi) gradi, a ne svet kao projekat iz koga se grabi i u koji se uvaljuje.

IDEJNI PROJEKAT

Strahovito glup (i pleonazičan) naziv za nešto što je i projekat i nije (još). U arhitekturi, označava onaj deo stvaralačkog procesa u kome projekat dobija svoje konture i nazire se ideja, taman toliko da bude čitljiva i, zlu ne bilo, ostvarljiva, ali s tim da se osvarenje nje same zapravo dešava tek u Glavnom projektu - tad je kao legitimna, (sa)zrela. To mu dođe kao Tata projekat, a idejni je onda Detence, iako je došao pre. Užas.

Još užasnije je što kroz projekte projektujemo projekciju sopstvenih misli. Ne njih, već njihovu projekciju. Jer se, pre nego što ćemo ih iole uobličiti, obavezno odbiju o još (bar) par drugih ideja - mislim na ljude, u najboljem slučaju - i ode mas' u propas'. Već to više nije to. Ali univerzum je čudo. Sve pamti, i ono što bismo i sami morali a namerno zaboravimo. Jedna od takvih stvari je da, koliko god komfornu (a neretko i samo golu) egzistenciju sticali popuštanjem pred 'odbijačima ideje' i pristajanjem na formu bez sadržine, telo bez duše, projekat bez ideje, sebe bez sebe, pre ili kasnije univerzum nas tresne onim stanjem u koje zapadnemo neočekivano i neizbežno - popularno depra - i kad bismo tad bili iskreni prema sebi i imbecilu koji je bio dovoljno bezobrazan da pita, počeli bismo po sajtovima da opisujemo sebe rečima: nezadovoljan, nepronađen, nesnađen, neostvaren. Ali to ne izgleda dobro - no-no - pa opet malo slažemo, malo prećutimo, malo kao zaboravimo, odemo do Ušća, kupimo neku krpicu/pomadicu i sve Jovo nanovo. Univerzum ponovo pokuca, ponovo se sablazniš nad sopstvenim ništavilom i neopravdanim kompromisima, ponovo gurneš glavu u pesak ili koji god već građevinski materijal ti je pri ruci i... Opšti haos, i puno posla za klinike. I onda zamrziš Univerzum. Kao, On je kriv. Nažalost (ili na sreću), nikad nije On kriv. Dabome da je uporan, dabome da će da te izrešeta kad god mu se ukaže prilika (to je otprilike uvek kad opadne pažnja u laganju, nas samih, koga drugog?). I treba da rešeta. Jedino pred njim nikad nećeš proći s puškicama, polovičnim (ne)znanjem i bolesnom tetkom. Jer On zna koliko možeš samo nećeš. Zna koliko treba al' te mrzi. Zna da ako te On ne potera, nijedna te plata neće pokrenuti. Naravno da zna. On je Ti. U tebi, sa tobom, i sve oko tebe. I tako svi postajemo jedno, samo nemamo pojma, jer kad bismo znali kolika je odgovornost svakog od nas koje nosi to pripadanje, još bolje - sačinjavanje nečeg većeg, uzvišenog, smisla, nijednom času ne bismo dozvolili da bude protraćen u, ne samo netraganju, nego još monstruoznije - bežanju od samospoznaje, samoprojektovanja, samoidejisanja, samoostvarenja. 

Sad ja kao kenjam, jer ne plaćam račune. Mož bit. Ali nijedan neplaćeni račun za kablovsku ne zvuči mi strašnije od onog astromonskog računa koji sam pre cirka četvrt veka počela da pravim kad sam (idiot) dva meseca požurila u stupanje prvog (i za sad jedinog) platežnog odnosa - ako ga ne platim.


Нема коментара:

Постави коментар