уторак, 23. јун 2015.

veličina

Ne znam šta je to s ženama i tašnama i cipelama, ali je definitivno tačno. Evo ja i nisam sad neka žena-žena, mislim, niti izgledam tako niti se tako osećam, ali mi se nešto pomuti u glavi i zaigra mi neki klinac u stomaku kad vidim dobar par obuće, ili tašnu na sniženju. Posebno na sniženju, ali zaigra i bez njega. Kad kažem da se ne osećam kao žena, mislim na to da se ne razbacujem svojom ženstvenošću tako da iko pada na dupe, ono, nit' imam neke atribute niti mi nešto fale... crveni ruž i crne salonke su mi večita klasika i vrhunac neudobnosti koju mogu da trpim da bih se doimala ženastije nego što jesam i niko me ne može ubediti u to da je ijednom iole normalnom muškarcu, ako uzmemo da su oni u ovoj priči publika koja ocenjuje kvalitet ženstvenosti, lepša silikonjara sa 3 kile uvezenog pudera od vizije bosonoge devojke raspuštene kose i prirodnog tena, u pocepanoj majici i udobnom vešu. Ali opet proklete cipele. I tašne. 

Kosa mi je večiti haos, nokte bojim samo kad sam inspirisana, neretko izbegavam stvari koje moraju da se peglaju, spavala bih u farmerkama, suknje su mi komplikovane za sedenje, grilonke skoro da prezirem, i uopšte, kako sam starija, tako mi je samo važno da je ono preko mene udobno i da koliko-toliko ima veze sa onim što je u meni, i ne filozofiram sa ''kombinacijama'' kao nekad... Verovatno kakve misli takva i predstava s tom odećom. Ali cipele. I tašne. Mislim da mi ne bi bio problem u pidžami da odem na razgovor za posao, samo da sam dobro obuvena i da imam tašnu u koju staje, pa, pola mog života. Ne, ne, mislim da ne shvatate ozbiljnost situacije. Ne umem da se obučem ako prvo ne znam šta mi se obuva. Neverovatno. Uvek krećem od obuće. I kada ne znam šta mi se obuva onda vrlo verovatno unapred kasnim gde god da sam krenula. I kada je na pranju nešto što sam zamislila kao partnera za cipele koje mi se nose, padam u strahovitu paniku i doživljavam omanji nervni slom. Tašnu nikad ne ''uparujem'' sa obućom. Nekako mi se čini da ih onda i jedno i drugo razvodnim. Moraju imati svoj prostor. Ma haos. Ili baš tako treba?

''Dajte ženi dobar par cipela i osvojiće u njima svet.''

Mislim da je Marilyn Monroe autor. Ok, skončala je kako je skončala, i nije baš idealno da tako tragične primere zloupotrebe ženstvenosti uzimam kao uzorne mislioce po ovom pitanju, ali ima tu još nečeg za razmatranje. Fora je u cipelama. Ali nije. Nije fora u cipelama. Nije fora ni u tome da li su s visokom potpeticom niti da li su šik niti da li su udobne. Fora je samo kako se osećaš u njima. Fora je u ženi, i tome kako se oseća.Mene izgleda mahom ljudi vide kao sitnu, krhku, osetljivu, možda i naivnu, blesavu... Napornu, brbljivu, šta god. Poenta je kako ja vidim sebe, je li? Pa onda ovako. Slažem se da mogu da delujem i sitno, i krhko, i osetljivo, i naivno i sve to tako redom, od spolja ka unutra. Slažem se. Da mogu delovati. Ali ja kad delujem, delujem od unutra. Sebi, i od sebe. A ja sebi uopšte nisam ni brbljiva (dobro, možda malo) ni naporna (osim kad često jesam), ni blesava (umem ozbiljno da se uozbiljim), ni naivna (ovo moram da pitam nekog)... OK osetljiva jesam, ali sasvim sigurno nisam krhka i sitna u svojim očima. Ni najmanje. Samo ja znam koliko snage i velikosti je trebalo za mnoge ljude i neljude i situacije i neprilike kroz koje sam prošetala, da l' u Grubinkama, da l' u štiklama, svejedno, i ostala obuvena i s obe noge na zemlji. Samo ja znam koliko je teško bilo nositi moje cipele, ili makar samo sedeti, biti u njima. I sad zvučim još i nadobudno a patetično, ali tako je. Samo svako sam za sebe zna koliko mu je bilo udobno ili neudobno, dok je preveliki za neke situacije trpeo mentalno žuljanje onih koji uporno nose prevelike cipele i stalno ih gube, sapliću se, spotiču što o njih, što o mene, ili druge adekvatno obuvene.


Ništa gore od odraslog a malog čoveka u patofnama broj 23 i ništa gore od dvaput punoletnog derleta u Paciotti cipelama. 

I onda kažu veličina nije bitna. Kako ljudi nije bitna, kad od poremećaja i neshvatanja iste pate tolike veličinom zaslepljene duše, i usput uništavaju toliko dobre obuće? I toliko dobrih duša...

Ne dajte da vas varaju, veličina jeste bitna. 
Veličina uma. 
Gabarit srca. 
Dubina duše. 
Kvadratura reči. 
Kubikaža ljudskosti. 
Širina osmeha. 
Dužina cipele... 

Izaberite u životu samo neke prave veličine od ljudi, takozvane Ljudine, da vam budu saputnici i saborci, i nikada vam neće spasti cipela s noge, niti će vam kufer piti prazan. Tašna, torba, ranac, prtljag. Nosite sa sobom samo one koji vrede, i koji znaju koliko vredite. Nikada se ne osvrćite za onima koji vas ubeđuju u to da vrede i to toliko-i-toliko, dok im patofne prave urasle nokte i čukljeve, ili im čamci klapću sa svakim korakom koji pokušaju da naprave. Niti im možete pomoći da se obuju, niti ih možete naučiti da hodaju. Mogu vam samo pokušati, iz čiste ljubomore i zavisti, ili neke ozbiljnije dijagnoze, izuti vaše udobne cipele kojim osvajate svet. Mogu pokušati. Ali udobne cipele adekvatnog broja se skidaju samo laganim potezima - niti ima potrebe za silom, niti mogu tek tako spasti sa stopala. 

Samo oni koji umeju da vas izuju, smeju i trebalo bi da vas izuju. I to samo da bi vas, laganim, bosonogim hodom, držeći vas u naručju, odneli do postelje, da umorna stopala odmorite od ovog liliputanskog sveta.


****

Danas mi se hoda po travi, kako to već ide po travi, bosonogo i rasterećeno... Ima krpelja pa su ok i Grubinke i Mirijevo. I niko me neće nasukati na asfalt i obuti u nešto neudobno. Ne danas. Danas je dan kad i bosa i u kaubojkama i u najvišim potpeticama lagano mogu osvojiti svet. Fora je u onome koji nosi.



среда, 10. јун 2015.

misao od pre 120 sati

Pre neparnog broja dana, a duplo manjeg od prvog dvocifrenog broja, napunili smo Dragi i ja neki neparni privid vremena u vidu godina, simboličan u mnogim religijama i teorijama postanja. I baš smo par. Mislim, nije da se hvalim, ali on je i dalje svoj, ja sam i dalje svoja, a nikad više nismo pripadali i da(va)li jedno drugom. Ono, volimo se. I nas i se. I verujemo, nikad manje religiozno, nikad manje u trivije i popularne slike za slabovide, i nikad više u nas, anonimne u pogledima, deklaracijama i vidicima. Nikad više, nikad toliko, u nas. I u se. To valjda ide jedno s drugim. U paru.

Par je i celo i više od celog. Jer i pola celog je celo. Samo ga kritičari još ne vide kao takvog. Meni je baš bilo ok što sam ''single'' kad mi se pojavio par. I šta sam mogla? Samo da kažem: ''Jao hvala, stvarno nije trebalo, mogla sam i sama''? Mogla sam, i mogu, ali ne moram. Ne moram sama. Sasvim je u redu da timski osvajam život. Ima tu dosta prostora za nekog ko je isto tako mogao sasvim sam, ali nije hteo tako. Hteo je da deli, da razume, da začini, da dopuni, da prespe, da prospe, da dospe, da pretače, da misli, da oseća, da se pita, da odgovori, da ćuti, da se smeje, da se uspava, da se budi... I da bude.

Budi ono što jesmo. Malo zvuči gramatički promašeno, ali obećavam da ima smisla. Nikad ne budimo ono što nisi. Može tako? Kapiramo se? Kapiramo se?

Nikad moj Par, za ovih neparnih nekoliko godina, nije od mene tražio da budem ono za šta bih morala ne biti ja. Nijednom. I nikada, nikada tako nešto ne bih tražila od njega. Nikada, nijednom, nisam pomislila da bismo mogli, ili ne-daj-ljubavi da bi trebalo, nešto drugačije od onog što već jesmo. Sve smo. I ništa smo. I ima nešto neodoljivo smisleno u tom ništavilu što daje sadržaj i temu postojanju. Ej bre, sasvim je u redu da nam ništa bude odgovor na ''šta radiš?''. Ne mom Paru i meni. Svima.

Dozvolite malo sebi i onom prvom do sebe da ne radi ništa. Dajte malo prostora za postojanje. Samo. Puko. Osetite kako je biti. Ćutite. Mirujte. Dajte se trenutku koji ne nosi ništa, a daje sve. Ne brojte ni minute, ni darove, ni godine. Brojte se.

I ne bojte se. Zbir je uvek jedno celo.

Volite.

петак, 15. мај 2015.

12 godina

Ima stvari i ljudi koje ništa i niko ne može zameniti ni nadomestiti.
Ima i onih stvari i onih ljudi koje ništa i niko ne može opravdati.
Kako je to moguće, da se ovi prvi odmetnu u neke druge, bolje dimenzije i napuste nas po pravilu ranije nego što se ovi drugi osveste da su banalni? Bizarni. Suvišni.

****

Licko se odmetnuo. Sad je negde gde je mnogo lepše nego ovde, ili nije nigde. U svakom slučaju mu je bolje nego što mu je bilo u poslednjih... Dovoljno. Bio je bolestan, i voljen. I teško je, ali i utešno, što će nadalje biti zauvek voljen, a nikad više bolestan. Bolje mu je.

Licko je bio strašan dasa. Pre 12 godina je bio manje strašan, ali jednako dasa. Mekše krzno i mladalačkiju njušku mačora od 12 godina sigurno niko nikad nije ljubio. A voleo je kad ga ljubim. Možda i nije toliko voleo koliko se nije bunio, ali svako ko je u knjižicu dijagnoza upisao i bezuslovnu ljubav prema mačkama, zna da je to isto. Bez njega nije isto, razume se. Ali našao je dobru lokaciju i sada mu je stalno sunčano i visoko, baš kako sve mačke vole. Retkost je da se desi nešto što svi vole.

Meni je prečesto postalo tmurno i nisko, sve i svašta oko mene. Pitam se je li takva prognoza ili sam takva ja. Ili su takve okolnosti? Pa isti andrak, ako se uživljavam u okolnosti, onda sam okolna i ja. Ne sviđa mi se da budem okolna. Ne moram baš da budem centralna, za tu okolinu, ali bilo bi dosta smislenije da sam centralna sebi. Da sam centar-for. Za centar. Sebe. Ipak je igra u pitanju.

Koliko ono beše sme da prođe od trenutka kada dislociraš svoj (centar) do trenutka kada šutneš sudiju po centru besmisla? Dovoljno? Smem li sad da kažem da je za mene život neprocenjiv i da kao takav jedini zaslužuje sve od mene? Ne libim se da dam. Libim se da to pokažem onima koji se ne libe da sve uzmu. Dokle god ima. Dokle god. Dokle?

Dok ne pukneš od pucanja.

Tolerancija je majka traume. Neću bre da tolerišem koješta. Neću da održavam u besvesnom stanju žive koji uzimaju, ako već verujem i želim da održavam u svesti one više ne tako žive koju su samo umeli da daju. Jednostavno ne ide. Daću sve od sebe, onome ko mi to ne traži. Neću uzeti ni tražiti ništa ni od koga. Samo ću biti.

****

Pre 12 godina sam završila osnovnu školu, ili već bila u gimnaziji, nemam pojma više, niti je to važno. Važnije je to da sa istom dozom ljubavi pristupam i danu i onima unutar tog dana, kao recimo tih dana kada sam imala 12 godina. Nećete ubiti dete u meni. Ne dam. Ne dam to, i ne dam sebe. 

Pre 12 godina sam bila strašno svoja. Danas sam (još) manje strašna, ali sam jednako svoja. I to je verovatno strašnije nego da sam samo strašna. I to ništa ne može zameniti, ni nadomestiti.

уторак, 21. април 2015.

Mladost je Moderna

Mlad čovek ne zna mnogo ali može dosta toga, čak i onog što ne ume. Onaj ne tako mlad zna mnogo ali može sve manje toga što ume. Mladost je moderna (moderna kao pravac u umetnosti, ne kao trend u gluposti).

****

Probudih se juče iznenađujuće odmorna. Sanjala sam nešto živopisno, i nemam blagu predstavu šta se tačno zbivalo u snu, samo znam da mi je među prvim mislima (između uobičajeno prvih ''koja mačkarona je gde?'' i ''koja li je gladnija?'' i ''jesam li upravo ugasila ili upalila svetlo?'') bila ''au bre april je a Save još nema'' i ''nije valjda bio i vratio se a ja nisam u toku??''. 
Sanjala sam Savu, koji je poslom u Kazahstanu već... pa, godine su u pitanju. A imali smo bend. I studirali smo zajedno. I smejali smo se kao ludi na brašno. I godine su smejanja bile u pitanju.  I Sava je isto Vaga, samo dupla. I Sava ima duplu mačkaronu. To jest, Mačkera i Mačkaronu. I Sava ume sve što hoće. Posebno ume da sluša i čuje. Muzikant, sluhista, valjda zato. I Sava je rekao u januaru da se vraća iz Kazahstana. I sad je april u Beogradu. I ja sam sanjala Savu. A onda je, nekoliko sati nakon mog sna, moj pametni telefon prikazao ''Sava Jović'' istovremeno sa tonom ''The Boys Are Back In Town'' Thin Lizzy-ja. Putem jednostavnog poštovanja interne fore i loženja na rokenrol, samo kad Sava zove, zvoni ta stvar. Kao što samo Slaja kad zove zvoni ''Layla''. Kao što samo kad Vlada zove zvoni ''Street Player'', i kao što samo kad Jasna zove zvoni ''Srce''. E, samo ''The Boys Are Back In Town'' nije zvonilo prokleto dugo. I sad je zazvonilo nakon što sam sanjala nebitnu radnju sa bitnim akterom. I cela sam se oduzela. Kosmose, štasmose ono ti i ja onomad dogovorili? Ne moraš mi više slati poruke, sve sam već dovoljno skapirala. I kosmos mi eto možda i nije poslao poruku, koliko me je pozvao.

I tako smo se mi dogovorili da se vidimo kroz dva dana. A onda sam ja krenula s posla kući preko Trga, nesvesno birajući putanju koju inače ne gotivim, dijagonalu od ''Tome'' i ''Women Secreta'' preko Sata ka Narodnom pozorištu, i ugledala - Savu. I tad shvatih - jbt, stigao nam je Сава​ (nije Caba nego Sava; kao Dunav samo kraće i mirnije). Kosa mu je kraća već neko vreme, to ajde kao već znam i već nam se jednom ukazao u BG-u tako ošišan, ali mi je mir, koji nije da ga i ranije nije obavijao (on valjda zna nešto što ne zna mnogo ljudi), sad nekako baš obavio. Obmotao se oko mog drugara i on, iako u tranzitnom trenutku u životu, deluje vrlo smireno i spokojno. Ne tišti ga taj tranzit, kao mene recimo. Kažem mene, jer ne znam bolji primer. Što nema nikakvog smisla jer je cela moja generacija nekako tranzitna. Revolucionarna a opet zarobljena. Ovaj moj drug je iz moje generacije, ali nije u istom zarobljeništvu. Pritom ne mislim na granice i teritorije i nasumična imena za iste, već samo na misao. Dupla Vaga je duplo slobodnija od Jedne.

Jutros mi stiže e-mail jednog od Savinih i mojih drugara sa faksa. Nismo se ni videli ni čuli dugo dugo. Želi mi dobro jutro, i zahvaljuje mi se na osmehu. To je formula koja teško uspeva da ne izmami isti taj osmeh, koji on možda samo pamti pa mi ga retroaktivno vraća, ili me je video nasmejanu kad me je našao na jednoj od poslovnih mreža. Paradoksalno, mi smo kao kolege i mi smo kao i zvanično u poslovnom kontaktu na nekoj tamo mreži, a u stvari smo samo u mislima jedni drugima onakvi kakvi smo bili dok smo još svi učili ponešto zajedno, netaknuti platama, računima, karijerama, ''odrastanjima''. I paradoksalno, opet upareni putem jedne ''poslovne'' mreže, opet smo jedno drugom pravi drugari, i uspevamo od sve te naše silne profesionalnosti ili stručnosti, samo da opet isto nasmejemo jedni druge, iskreno i sa puno puno kosmosa i štasmosa, sveprisutnog i svemogućeg. Kao Mladost. Za one kojima je starenje strano i tuđe.

****

I ja sad ne znam gde sam na skali mlad-star. Baš sam nekako ''nit smrdi nit miriše'' sama sebi, dok pišem ovo. Mislim, nisam više toliko mlada da bi mi se tolerisala gomila nepromišljenosti, a opet, nisam ni dovoljno stara da svoj kosmos vodim crno-belje i proračunatije nego što sam to u mladosti činila. Nekako sam... Neoklasicizam. Nisam moderna ali ni Moderna. I ima to svojih prednosti, ali ima i gomilu mana. Kopiram neke raskalašne trenutke i misli iz mladosti, i implementiram ih u surovu, utilitarnu savremenost, tako beznadežno i beskrupulozno modernu. I sad već staru i oronulu. Provaljenu. A samo je u jednom slovu, tačnije u njegovoj dimenziji, razlika između onoga što nisam i ne želim da budem, i onoga što nisam ali bi mi verovatno bilo lakše da jesam.

Mladost je ludost.
Ludost je spas.

Mladost je spas.





уторак, 7. април 2015.

Neki (na)silnici

Ne verujem baš svemu što pročitam, ali upravo sam pročitala da je neki profan fizičkog vaspitanja u klubu pesničio po faci drugarice lika za koga je sumnjao da mu je prosuo piće po devojci. Tako nekako. I, što je najgore, nije mi teško da poverujem da je bilo baš tako nekako.

****

Sve se danas svodi na zakon jačeg. U trenutku jačeg, ne stvarno jačeg. Kao i u prirodi uostalom, umalo da pomislim, ali mi se tu nešto ne slaže - ipak smo u svemu ostalom pohitali da pobegnemo što dalje od prirode. Sve u svemu, smisao i razum(evanje) nisu baš na ceni, a uz besmisao i bezumlje jako dobro se primaju agresija i demonstracija ''sile''.

Šta radite kad vam ne daju da završite rečenicu? Posebno onu koja bi oborila prvobitni razlog za napad na vas, zbog kojeg ste i započeli prekinutu (odbrambenu) rečenicu? Šta radite kad vas nepravedno optužuju? Kad vas kinje i ponižavaju, umno lemaju i omalovažavaju, pokušavaju da manipulišu i uživaju samo dok drugi pate, i to samo zato što im se može, ili još gore, samo zato da bi prikrili sopstvene slabosti i nedostatke?

''Zavisi ko je u pitanju. Ako ti je neko važan, pokušaš da izgladiš. Ako ne, okreneš se i završiš s tim.''

Pa nisam sigurna.

Ako ti je neko važan, prvo bi trebalo da se zapitaš kako li je uspeo takav siledžija da ti bude iko važan. A onda i da se okreneš i završiš s tim. Dakle odbacujemo tu opciju, očigledno nije niko važan. A kako onda neko nevažan može i da pokuša da nastupi toliko arogantno i da toliko sebi za pravo da nastupi kao nasilnik?

Pa tu je odgovor. Niko nema pravo da maltretira. Bilo koga. A ko sebi da za pravo, takvom nema pomoći. Taj je zauvek unapred propao u pokušaju da ikada postane čovek. Da li je potrebno da naglasim da nečovek ni ne postoji kao kategorija onih koje čovekovo biće registruje i daje im išta za pravo, pa čak i to da postoje u njegovom svetu?

Nažalost, primoran da uglavnom provodi svoje ''socijalno'' vreme uglavnom sa nečovekom, čoveku ostaje jedino da ili dobro glumi, ili dobro pliva. A može i kombinovana tehnika.

''Gluma je vrhunska umetnost koja počiva na istini''.

Može onda. I plivanje obožavam. Lekovito je za ova moja preopterećena leđa. Biram kombinovanu tehniku, pa šta bude nek' bude. Ionako je sve ovo što nam se dešava više predstava nego stvarnost. Ko je onda lud da je shvata ozbiljno?

****

Silno mi se piše o ljubavi. O pokretačima, nadahnjućima, elanima, muzama, opijenosti, uzvišenosti, traganju, stvaranju, življenju... Silno mi je i uskraćeno da to svoje pisanije ne doživim kao trivijalnost. Silno me i zabole što je suština za Nekoga trivija. Ako je biti Neko jednako biti indiferentan, ili pak ogorčen na suštinu, onda ja zaista ne moram biti neko. Biću Niko, evo dobrovoljno. 
Niko, kome su suštinske tirvije sve, ko veruje samo u sebe i u ljubav prema kojoj dela i kojoj se jedino pokorava. 
Niko, kome Neko ništa ne znači, niti nekome teži. 
Niko, ko je svestan da je tek malo zrno smisla u tegli obične prevare. 
Niko, kome tamo Neko, ni na silu ne može oduzeti njegovu nikakvost. 

Niko, kome njegova nikakva titula uredno donosi jedinu platu koju ikada želi primiti - život. I istinu koju on nosi. Lagano. Nežno. Nenasilno, a jako.


четвртак, 19. март 2015.

utroba vs. dom

Dajte mi malo prava. Neću ga zloupotrebiti, obećavam. Dajte mi pravo da gledam a vidim. Dajte mi, samo malo. Neću nikad reći šta sam videla. Neću nikome reći koliko je to što vidim vredno gađenja. Neću reći, ali ću možda napisati.

****

Jedan par okruglih uplašenih okica ostavila sam pre sat u kavezu u jednoj veterinarskoj ambulanti. Guza koja je trupom povezana sa tim okicama, dobiće večeras hormonsku injekciju, da bi sutra mogla da joj bude odstranjena aparatura za produžavanje vrste. Mačje vrste. Tu guzu sam pre dva meseca grejala do Novog Beograda, gde ju je čekao dom. Dom koji je tražio nju. Dom koji se sam ponudio da je sačuva od sudbine koju sam danas iz kola srela na sred Milentija Popovića, i juče ispred kontejnera u Mirijevu... I pre mesec dana ispred drugog kontejnera, isto u Mirijevu. Trudim se da ne verujem u sudbinu toliko da čak u konverzaciji ozbiljno i svesno izbegavam tu reč. Ali za asfalt prikovano malo krzneno beživotno telo koje liči na egipatsku boginju Bastet a koje mi se tako često ukazuje, tera me da je ipak primetim, tu sudbinu. Ne kao fenomen, ili nešto u šta mogu verovati, već više kao dijagnozu, koju ne mogu ignorisati. Prođu kola i kraj. Nije to sudbina, daleko od toga. To je ''na pogrešnom mestu u pogrešno vreme dok je za pogrešnim volanom pogrešni vlasnik vozačke dozvole''. Samo to. I u najmanju ruku to. U najmanju šapu spuštam svu nadu kojom raspolažem, da će se jednom tako lako oduzet život jedne egipatske boginje važiti kao i oduzet život jednog prosečnog pešaka.

Dođavola, ni to mnogo ne obećava.

Dom više nije TAJ dom, jer se dom predomislio, i ne mari za to da li vozači mogu da garantuju da neće izazivati ''sudbinu'' za te nedužne šapice. Njuška je vlažna, rebra drhte, uši načuljene pokušavaju da izoluju zvuk sirena i točkova, a ja držim sve te delove malog nezaštićenog odjednom beskućnog klupka krzna, i tražim po umornim vijugama formulu kojom bih joj mogla zagarantovati život.

Slabo ide.

Moja mačka je Hitler kada je u pitanju njen stan, u kome slučajno i ja ponekad živim. Moja mama želi da pokušamo da razbijemo tu teoriju, ali mom tati, Lavu, još jedna mačka je čak i u mislima previše. Konkurencija, šta li. Da, još sam kod Mojih. I nemam gde da spasim ni sebe ni to sivo klupko od ''sudbine''.

Boli me sve.

Povraća mi se.

Hoću nazad u maminu utrobu. 

Tamo je bilo dobro. Možda je to i poslednji put da je stvarno bilo dobro.

Sutra će Boginji izvaditi tu utrobu. Nije da im treba. Ne. Samo njoj to ne treba ako želi da opet ima Dom.

недеља, 15. март 2015.

u moje vreme bilo je drugo

Kakav divan prizor kad ustaneš a ono dan. Mislim, nije mrak. Sunce se ponovo rađa. Vreme je za proleće, šta god meteorolozi mislili o tome. Nekada je proleće bilo moje vreme, ili sam barem tako mislila. Uglavnom sam spavala preko godine, a budila se možda dvaput - jednom u jesen - kad sam rođena, i jednom u proleće - kad se valjda svi normalni bude. I sad mi pada na um da to proleće možda nikad nije bilo samo moje vreme, već svih tih što su iole normalni. A opet, koliko znam takvih?

Kakva turobna misao da više ne znam da li će ikada postojati vreme za koje ću moći da kažem da je moje? Ne mislim na ono uopšteno moje vreme - vreme u kojem ja kao živim i postojim. Njega valjda ne smem da vezujem za nesrećne okolnosti i okruženje više nego za sebe. Mislim na ONO moje vreme, ''moje vreme = kad sam bio mlad'', ono o kojem se kasnije setno peva i piše, čije fotografije blede isto koliko i sećanja ali ih uvek ostane taman toliko da se za njim žali, i da se vraća u san lepše nego što je zaista bilo. Ne znam, i čak strahujem, kakvo bi mi se moglo jednom vratiti jer ni mi ''mladi'' nismo nešto imali prava da budemo naivni i bezbrižni, da stvaramo bez pitanja i pitamo bez straha. 


A opet uhvatim sebe kako s generacijom cokćem nad ovim novim klincima što ih nikad ne viđam po kraju. A verujem da postoje, puni su nam vrtići i škole. Sretnem ih ponekad u marketima s roditeljima koji ih smiruju slatkišima i igračkama da bi stigli do kase čitavi. I to je to. I onda možda i jesam imala to neko moje vreme, kad tako postaviš stvari. Igrala sam lastiš i žmurke, čekala jedan crtani film 7 dana, ušivala koleno jednom, glavu tri puta, moljakala za još pola sata napolju, radila prvo domaći pa sve ostalo, nisam igrala igrice iako su postojale, vrhunac slične zabave je bio tetris, nosili smo svi iste 501, pocepane patike, delili kesu smokija na nas petnaestoro... 


Zašto sam ljuta? Uopšte, zašto su danas devojke ljute? Uglavnom zato što ne znaju šta hoće, rekla bih. Ali ne mogu da osuđujem - ni ja kao dete u C-marketu od čitavih 7 vrsti grickalica nisam znala koju bih. Ili koju bih pre. Jedino je bilo dobro što se za neke znalo da su provereno dobre, i na kraju se nije mnogo mislilo pre odluke o kupovini. Ako ništa drugo, mama i tata su znali šta valja. I naučili su me šta ne valja. A ja sad s ovim ostalim izborom biram šta više valja. I to je to.

Nema više beogradskih šmekera, i to ne ljuti toliko koliko je tužno. A devojke nisu ljute, o ne. Pobesnele su. Gore su od ovih što su nam potamanili šmekere. I jbg ko je sad tu kriv?


To što sam nostalgična, što me zaboli svako ''YU'' na koje naletim, što tu trunke politike ne mešam, što me samo preplavi osećaj gubitka nečeg što nikad nisam ni imala, što vrtim Idole danima, što razmišljam o tome kako je Vlada toliko redak primerak dobrog dečaka danas... Moj Vlada, ne Divljan. Mada i on... To sve, nema to veze s prolećem. Samo s mojim vremenom, koga nekada imam premalo pa ne mislim o životu, a nekad, kao ovog jutra, poželim da se pravim da nije 7.00, da ne treba da krenem na posao, već da obujem neke iscepane patike i onaj 501 što sam za 250 dinara kupila u staklencu pre dve godine i odem malo besciljno da prošetam dan i vratim sebi svoje vreme.

Izem ti ja takvo vreme, u kome se pitaš da li je tvoje prošlo ili nikada neće doći...