среда, 9. април 2014.

Dušku i ostalim živima

Učenjem, usvajanjem informacija i iskustava stvaraju se brazde na kori mozga. Tako su nas učili. Za mnoge se pitam da li je blještavost njihovih savršeno oblih, netaknutih moždanih kora upravo ta koja me zaslepi  i zbog koje poželim da i oslepim primorana da im budem izložena. Izvesno, sasvim izvesno. 

Ljudi se dele na one koji to jesu i koji to nisu. Na one koji žive i one koji umiru. Umiru, savršenog zdravlja tela i nikakve živosti uma. Celog svog umirućeg života sitničare i generalizuju, mahom pogrešne stvari u pogrešnom trenutku. Dave se u sopstvenom kiseoniku. Ubija ih činjenica da će se sutra opet probuditi. A kad se probude, poželeće da je svima tako kao njima. I celog dana će se truditi da postave standard besmisla, i neuklopljene će na kraju dana kazniti za smisao. I celog svog umirućeg života će kažnjavati i sputavati svaku naznaku smisla. I umreće mrtvi.

Ne kažem, njima je lepo. O daa. Njima je savršeno lepo, ušuškanima u loj i kožu, što svoju, što tuđu, skupo plaćenu u nekom outletu u Italiji. Njihova tela greju druga tela, a dušu uredno čuvaju po punim zamrzivačima, da je se možda sete pred kraj skrckanih godina, kad će pokušati pokajnički da još jednom ispadnu veliki vernici pa zvrcnu popa. A pop će doći, da preuzme iz zamrzivača ono što je ostalo, uz simboličnu novčanu nadoknadu za put pređen od mečke na parkingu do lava na kapiji. I mrtvi će umreti srećni, kako su i umirali.

Nisam suicidalna, ali mi je stvarno svejedno ako me sutra zvekne dabldeker. Ili se okliznem u kadi. Mislim, jebi ga sad, sranja se dešavaju. Daleko od toga da nemam neke planove za vikend, i da mi se ne ide na Ohrid u avgustu, ali sve i da mi to nešto poremeti, nije smak sveta. Živim živahno dok me ima. Kad me ne bude, i dalje ću živeti, samo s drugačijim planovima za vikend. 

Svi se nešto našli uvređeni onim trejlerom u kom jedna žena poručuje Beograđanima da se vrate u svoja sela. Kao da je prva koja je primetila seoski trend u prestonici. Niko nije odgledao film, niti će, kažu, posle odgledanog inserta. A svi imaju komentar. I ruše Beograd svakim od njih, prozvani što nisu iz Beograda. Nisam ni ja odgledala film, niti ću, ali sam iz Beograda, i mogu si priuštiti komentar.
Ili nekoliko njih.



Beograd nikad nikog nije odbio. Beograd je primio sve i svakog, i ostalo je jako malo Beograda za Beograđane. To je činjenica, odakle god da Beograd posmatraš. Iz aviona dok ga bombarduješ, iz kola dok pljuješ po njegovim pločnicima, iz autobusa dok samo prolaziš kroz njega na putu u neki drugi, veći grad. Ja ga posmatram iz Beograda, i nisam umišljeni elitista kad kažem da mi je muka da prođem određenim njegovim delovima u sred bela dana od scena koje zatičem a kojima nije mesto ni u jednom glavnom gradu sveta. Ne zato što je moj ili zato što je glavni, nego zato što je tako darežljiv, a vraća mu se samo otpad. Naime, u jednom od komentara na pomenuti trejler anonimni komentator poredi Beograd sa Njujorkom koji je, eto, primajući svetske ljude sa čitave planete, postao samo još veći i bolji i poželjniji i bla. Pa stanite malo - koliko novaca i diploma i zvanja i prezimena treba skupiti da bi se živelo u Njujorku? Što niste tamo odjahali kad je to adekvatna paralela? Koliko čega vam je Beograd tražio da biste po njegovim ulicama parkirali tatine džipove i uništavali mamine visoke potpetice, prkoseći gravitaciji uz prikladno urlikanje o Cecinim naopakim suzama? Pa kao, ''bilo je narodnjaka u BG-u i ranije''. Bilo je, iz Žitorađa, čarter drndom traktora, samo za naše uši. A Beograd je i njih prigrlio raširenih ruku, jer samo to ume. I nakotili su se. I nije ih nikada bilo briga za Beograd.

****

Pitao me jednog jutra, odskora bivši a odavno penzionisani kolega, da li slušam domaću muziku. Taman da odgovorim kako je to što upravo piči s mog laptopa domaća stvar, kad ulete s podpitanjem: da li volim Lepu. E sad, to što ja Lepu vezujem za jednu kockarsku anegdotu sumnjive istinitosti, pre nego za teme bliske muzici, on nije mogao znati, mada je mogao pretpostaviti da mi Lepa nije favorit samo sedeći sa mnom svakodnevno u kancelariji u kojoj gruva rokić, doduše prilagođen, razume se, radnom mestu. Ja kao sva zbunjena, u trenutku istripujem da me uopšte ne pita za Lukićku nego neku drugu lepojku neznanku, ali odvrati me brzo od sumnje pominjući kako je Lepa neviđena, kako je ona kraljica. Reko' tu li smo. Kažem ja kako slabo slušam TU domaću muziku, i kako mi je nekako i kad je slušam potrebna scenografija kafane da bi ugođaj bio potpun, i kako mi to nešto nije baš prikladno za kancelariju, računajući da su ga rifovi gitare i zveketi bubnjeva koje forsiram upravo i isprovocirali da me uopšte pita tako kretensko pitanje. Kaže on: ''Da, da, ali Lepa je legEnda, ona je Kraljica!''. Ja već malo pizdim jer me lik inače izvodi iz takta nametanjem svog mrtvog življenja svima naokolo od kako se pojavio sa diplomom i 3 licence i govorom od 300 na sat sa iritirajućim naglaskom, pljuckajućim efektima, gutanjem slova i apsolutnom nezainteresovanošću za izgovoreno od strane sagovornika, ili bolje slušaoca. Smirim se i kažem mu da sam zbunjena jer sam mislila da je Ceca kraljica. Čovek ne shvati da nisam ozbiljna i ozbiljno krene da mi objašnjava zašto je to što sam rekla čista glupost.

A sad me čuješ, mislim se.

I shvatim, hej, pa nije ti ovo neki tinejdž narodnjak koji prati Grand paradu pa subotom uveče oponaša propraćeno po splavovima. Ne ne ne, ovo je penzos narodnjak, ne napadaj ga, to je njegova sudbina. Šta bi drugo prosečan penzos sa natprosečnom platom, prijavljen i kao penzioner i kao zaposleni u građevinskoj firmi, sa radnim vremenom u trajanju od prosečnog teniskog  meča, u Srbiji, mogao da smatra prihvatljivim muzičkim ukusom? I to je u redu. Bilo bi apsolutno uznemirujuće da sluša Električni Orgazam ili Partibrejkerse, ili da je u mogućnosti da prepozna srpski jezik pasivno slušajući neku njihovu stvar... Možda zato što je njegov srpski jezik tako osobit. Ko će ga znati...?

Ne muči me to, jebeš Lepu, jebeš dijalekte, jebeš shvatanje muzike, jebeš shvatanje.

Taj lik je došao u Beograd da studira pre X godina. Dobio je posao čim je kročio sa faksa, pri vojsci. Dobio je penziju čim mu je palo na pamet da je traži, od vojske. I toliko se naradio s tom vojskom (poznato je koliko je bilo teško svima u državnim institucijama u njegovo vreme) da mu iz usta ne izlazi koliki je stručnjak. I sad drži radno mesto nekom mlađem stručnjaku koji drži mesto nekom tek svršenom inženjeru koji možda nikada ne postane stručnjak jer niko neće da mu da šansu da uči, a da istovremeno bude u mogućnosti da plaća sopstvene čestitke iz EDB-a. I takav lik oslovljava mene sa ''devOjka''. Odnosno, više me ne oslovljava, jer je dao otkaz. Bilo mu je mnogo stresno i nije hteo da potpisuje stvari koje su mu sumnjive. A sve mu je bilo sumnjivo. Ja najviše. Drugog dana njegovog ispunjavanja radnog odnosa u istoj prostoriji u kojoj ja to činim, rekla sam mu da me država ne zanima i da sam anarhista. Rekla sam mu i da nisam srpkinja niti hrišćanka nego čovek, odnosno žena. I da je to sve od mene što se etiketiranja tiče. Nisam prva počela, on je, velikog-A-u-krugu mi. Par dana pre izbora počeo je da drvi o Koštunici kao jedinom pravom Srbinu i istinskom patrioti među srpskim političarima, i to je bio kraj moje faze ignorisanja budalaština. Bezobrazluk, čist. U mojoj kancelariji ti ćeš meni da ispiraš mozak besramna nesvesna komunjaro. A moje kolege, drugari, komšije, sede kod kuća i podgrevaju pasulj od prekjuče šaljući CV-jeve u nepovrat i tražeći vezu za kasira u Maxi-ju. Sram te bilo, govedo jedno. Nisam mu to rekla, nisam ni nevaspitana ni konfliktna, ali sam to mislila svaki put kad mi se obrati, pljuckajući, sa ''devOjko''. A obraćao mi se kad treba da mu se prekuca njegovo levom nogom pisano baljezganje o manjkavosti projekta ''tom-i-tom-iz-Grada'', koje niko nije ni pokušao da pročita, čak ni mojom dobrom voljom tako uredno otkucano. I to je sve što je radio dok je ''radio''. On to ume sve sam, kaže, naučio je, morao je, samo nema računar. Mislim, firma misli da mu nije potreban, a on misli da mu jeste potreban čim se toliko raspisao, ali od čega da ga kupi sa samo jednom platom i jednom penzijom? Pomislio bi čovek, da taj pokušaj čoveka nema porodicu. A ima. Klinci još u srednjoj. Rekao mi je doduše da mu je država uvek bila i uvek će biti preča od porodice, i da bi život dao za nju. Ja sam mu rekla da onda nije trebalo ni da je pravi, i da su jedan termin ''supruga'' i dva termina ''dete'' uludo protraćeni. Ne znam da li me je čuo. Ali sam se pobrinula da me čuje kada sam ga pitala da li zna moje ime, i zamolila da, ako zna, koristi njega kada mi se obraća.

Eto, meni je strašno to što u Beogradu žive i rade ljudi poput njega. Sramota me je. Nisu svi mladi narodnjaci, lezilebovići i vandali, ali od ovih matorih narodnjaka, lezilebovića i vandala ti mladi Beograđani nemaju šansu da žive dostojanstveno. U svom gradu. Zovu ih ''dečko'' ili ''devOjko'', na radnom mestu, ako imaju ''sreće'' da rade, a ako nemaju, onda im je neprijatno da izađu u kafić u kraju u košulji bez zvučne etikete i sa tričavih 200 dinara u džepu, pa sede kod drugara, s kilo čipsa i piva, u vreme kad mame i tate tih drugara još rade, da ne prave gužvu u kući. 

A mame i tate tih skoro tridesetogodišnjih drugara su odavno zreli za penziju, samo ne stižu nikako na red od ovih što imaju decu u srednjoj i 10 godina penzije i radno mesto na kom skupljaju keš za džip sinu za punoletstvo. Koje će se, patriotski, proslaviti uz Lepu Lukić i predavanje široj familiji o Vojislavu Koštunici.

A mog Beograda nema ni u senci platana sa Bulevara, jer platani više nisu na Bulevaru, mada Bulevar još stoji u Beogradu. I stoje mnogi delovi Beograda, samo mu više ne stoje...

****

Niko nije oslobođen sujete. Doze variraju, ali sindrom je sveprisutan. Sve ovo što pišem je reakcija na povređenu sujetu, povređenu od strane daleko sujetnijih od mene, nažalost.
Beograd ne pripada rođenima u njegovom ataru. Beograd ne pripada ni onima koji su se (posthumno) nastanili na njegovim nabujalim trotoarima. Beograd ne pripada nikome ko živi U njemu. Beograd, dragi moji, pripada onima u kojima On živi, gde god bili... A života u mrtvim ljudima nema. Zombiji koji koračaju Beogradom nisu Beograđani, niti su Beograd. Beograd su oni retki živi ljudi čije vene hrane boemski Dunav i Sava, a ne šanerski Dolce & Gabbana. Beograd je moj dom. Neuredan, prašnjav, pun starudije - kao i svaki pošten dom - ali živ.

Beograd je velik. O da, Beograd je porastao. A ti Beograđanine, budi Beograđanin, budi mu dorastao, tako što rasteš sa njim. Ne dozvoli malim građanima da te smanjuju, iz čistog kompleksa i sujete.

Volite Beograd svakoga dana po malo. Jednom mu možda i vratimo svu ljubav koju mu dugujemo.










недеља, 16. март 2014.

(na)plata

Životinje su najbolji ljudi. Ljudi su najgore životinje.

Istopolno roditeljstvo je jedno od najkomplikovanijih, najkonfliktnijih i najriskantnijih odnosa među najgorim životinjama. A ne mislim na duple mame i tate. Mislim na majke ćerki i očeve sinova. Te su ljubavi među prvima koje se potencijalno graniče sa mržnjom. Otud ''mamin sin'' i ''očeva ćera'', kao sušte suprotnosti tome. Majke valjda iz (u)poznavanja sopstvenog pola kroz svoj i život svoje ženske dece počinju agresivnije da reaguju i na najmanju naznaku greške ili iskušenja kroz koja će njima istopolni potomci tek morati da se prošetaju. Kad sin sjebe nešto, to se toleriše. Možda ne istog trenutka - ali na duže staze - njemu se lakše prašta. Ćerke nemaju pravo na grešku. Čak ni u najavi. A kamoli na mišljenje. Jer majke su to već sve prošle, i one znaju bolje. Samo ne znaju da razgraniče svoj od života koji su napravile. Isto je i sa očevima i muškom decom. I oni ćerkama lakše praštaju, i lakše ih oslobađaju svojih osuda. Kao da postoji blago strahopoštovanje prema drugosti tog bića u samom njegovom polu, činjenici da je suprotan, i da ga nikada neće moći u potpunosti razumeti - pa je lakše dati mu pravo da ima svoj život i mišljenje o njemu, bez naglašene presije da će njegova greška značiti automatski neuspeh roditelja. Majke pokušavaju da kloniraju sebe kroz ćerke, sa željom za progresijom i usavršavanjem sopstvene verzije sebe, zbog čega bespotrebno ubijaju šansu za stvaran odnos dva genetski najpovezanija bića na planeti. Očevi teraju sinove da prolaze iste torture koje su i sami prošli, ubeđeni da je to jedini put da od sinova naprave ljude, baš kao što su i očevi očeva pokušavali. Mahom samo naprave životinje, one najgore.

Ne znam da li životinje prave takve razlike. Znam da poštuju prirodne zakone selekcije, prema kojima najotporniji, najsnažniji potomci dobijaju i najveću roditeljsku pažnju, dok je normalno da je uopšte dobijaju. Životinje puste svoju decu da se osamostale. Gurnu ih u vatru. U toster. Za njihovo dobro. Najbolji ljudi puste svoju decu da se osamostale. Gurnu ih u život. Puste ih da prave sopstvene izbore. Za svačije dobro.

Neka deca na vreme pobegnu od kuće. Na vreme, dok su još deca i dok još ima šanse za njih da se samopretvore u ljude. Jedan od prihvaćenijih načina za uspešan beg je odlaženje u veći grad na studije. Na što teže studije, ako je moguće, jer takve duže traju. Ako studiraš u gradu u kome si rođen, nagrabusio si. Ako glasaš u gradu u kome si rođen, verovatno si tek stekao pravo na zaokruživanje pa goriš od želje da se tvoj kružić prebroji.

****

Dan ''izbora'' - uvek prezabavan. Cesid žuska po ekranima, Ivica iskače iz frižidera. Vučko iz tostera. Prasetinu je najbolje držati na hladnom da potraje, a promrzle valja ogrejati nekim grejnim telom. Toster jeste malo nezgodnog formata, ali kad bolje pogledaš - ima dosta sličnosti sa glasačkom kutijom. A evo i pravih rezultata izbora. Juče je opet velika većina građana Srbije mučila muku sa biranjem strane - ne, ne političke strane, već izbornog tost hleba zvanog listić zbog svoje tanane dimenzije. Komentar birača (parafraziram): ''Nemamo svi diplome iz origamija pa da odmah znamo kojim ćoškom presavijen A4 najlakše dospeva u izborni toster!'' U proseku, pogodak je usledio posle petog pokušaja. Nemamo svi diplome ali hej, biće negde na akciji pa ćemo pribaviti. Bitno da je parče hleba reš pečeno. Da ide uz prasetinu.

Ostatak biračkog tela je glasao stidljivo i gadljivo, ubacujući iz prve hlepčić u toster, da oni drugi ne bi pobedili. Drugi su ipak pobedili. Tako to ide. Možda im treba više pokušaja da slože oblik predmeta sa oblikom kutije u koju ga treba bućnuti, ali... ne jede lep nego uporan. Ili je to onaj drugi glagol? Uvek ih mešam...

****

Moj mlađi brat je juče prvi put u životu glasao. I ovako sam bila zabrinuta za njegovu budućnost, sad sam na Ivici panike... Razočaran je rezultatima izbora. A ubacio je listić iz prve. E moj burazeru, dobrodošao u klub. Dajem ti fore za još dva ubacivanja pre nego što batališ bespotrebno vraćanje u učionicu osnovne škole... Pusti druge da ponavljaju. Ima i previše onih koji bi to morali.

Opet se juče na spontanoj (panel) diskusiji povela tema o ideji uvođenja psiho testa i testa inteligencije pre puštanja pred usijane tostere. I za one koji zaokružuju i za one koji se zaokružuju. Avaj, nemamo mi toliko ludnica i osnovnih škola... i vrtića.











уторак, 11. март 2014.

namerno s namerom nameravam

Namerno ili ne, puni sebe me pune mnome. Zarazno je to, tako i ja postajem puna sebe. A opet, bolje puna sebe, nego puna punih sebe.

Ponovo izbori. Svi se nešto uzmuvali, presreću nesrećne potrošače ispred marketa, sapliću ih onako natovarene turajući im neke papiriće u usta, pošto su im udovi zauzeti. Prvo prepadanje stranačkog simpatizera ove sezone umalo da ne osudim - mislila sam da reklamira neki frizeraj ili piceraj. Tako se blaženo smešio s nekim hranljivim ostatkom među zubima i lelujavom šiškom da mi stvarno ni na kraj pameti nije bilo da mi gura promotivni materijal političke stranke. Užasnute face, zarežala sam da me zaobiđe. Uljudno mi se zahvalio, ne skidajući besprizoran uzorak brze hrane koja se podrazumeva kad celog dana visiš na ulici deleći buduće papirne aviončiće. Žrtva je to, ali njega čeka radno mesto. Ili dva. Malo mu fali. Za sad je to paradno mesto, cilj je da se otpiše ,,pa''. Pa-pa. Pošto ja ne odbacujem ,,pa'', pa ni drugo ,,pa'', nego izbezumljeno svima njemu sličnima udeljujem ,,pa-pa'', mene ne čeka ni jedno ni drugo radno mesto.

Mene čeka Hana, svakog dana. Jutros mi je dugo ležala na skočnim zglobovima. Juče su me boleli. Danas me ne bole. Bole me leđa, od radnog mesta. Uglavnom zato što je mesto. Nema kretanja. U bilo kom smislu.

Čeka me kafa ujutru. Osmeh popodne. Poljubac uveče. Ne treba mi da me čeka ništa više od toga. 

Mada imam jednu dilemu. Nikad ne znam koji omekšivač da pazarim. Uvek mi svi iznova smrde i guše me, a pravim se da ne smrde baš toliko kad izvadim veš iz mašine. Kad bi neka od ovih njuški sa bilborda pristala da snimi neku reklamu za omekšivač, mnogo bi mi značilo. Pomoglo bi mi da donesem tako zajebanu odluku. Ovako, stvarno je teško. Nisam pametna. Oni cvetni su katastrofa. Plavi i žuti su jedno vreme važili za siguricu, kao najmanje zlo, sad mi i oni neverovatno smrde, do gađenja. Možda je do mog nosa... Ili do kože. Lako dobijem alergiju na glupe stvari. Sva se ospem i svrbi. Pa se češem, pa bude još gore. Ko zna šta sve turaju u te stvari za pranje stvari.

****

Radovi na kližalištu Tašmajdan još nisu gotovi. Beograd na vodi? Beograd na ledu. Na tankom ledu. 


















уторак, 25. фебруар 2014.

status veze: uposlen

Najgora vrsta zaposlenih su neuposleni ljudi. Kao što je najbolja vrsta nezaposlenog uposlen čovek. To sam osetila dok sam bila nezaposleno neuposlena. A sad potvrđujem, kao zaposleno uposlena.

Obraćaju mi se neki vremešni ljudi. Poslušam, jurim mudrost. Poželim da ne čujem. Pričaju o tome šta imaju, gde imaju, koliko imaju. Automobila, zemlje, objekata od čvrstog materijala... bolesti, dijagnoza, veza za lečenje istih. Nekada su imali mnogo više ovih prvih stvari, a mnogo manje ovih drugih. Nekako mi se čini da to ne ide slučajno baš tim redom u tim dozama. Retko se hvale brojem potomaka ili njihovih potomaka. A i kad ih pomenu, više se usresrede na to šta, gde i koliko ti potomci imaju, nego koliko ih imaju i kakvi su. I potomci, naravno, sad imaju mnogo više šuške po računima i točkova po motoru nego šumova po plućima i čireva po želucu. I oni će rotirati tu računicu. I oni će od svojih potomaka načiniti verne sakupljače bonusa i igračaka za ,,odrasle'', i nikada ih neće brinuti da li su im deca ljudi pre nego da li su im deca vredna opipljive hvale pred publikom. Tvorci uvek uprskaju svoja potomačka dela. Potomci uvek imitiraju svoje tvorce. I vozi... E da, i nikada, ali nikada ne pričaju o svojim ženama. One ne voze (ništa bitno), šta li...

Paničim. Ne mogu baš da držim slovo višestruko starijima od sebe o tome kako su omašili poentu posle tolikih poklonjenih godina u ovom igranom filmu od sveta. Ne mogu da im kažem ni da ih žalim što je tako jer su već prilično blizu kraju premijere. Ne bi mi ni verovali. Ne mogu ni da pokušavam da objasnim da bi mi razgovor koji toliko forsiraju bio bliskiji kad bi se s vremena na vreme njegov fokus prebacio sa takmičenja u nepokretnostima na nešto malo pokretljivije, šta znam, nešto poput duha... A čudno je to. Ili baš nije? Što su fizički nepokretniji brže i halapljivije se vezuju za fizičko i nepokretno. Ne znam šta su uradili s duhom, gde su ga skembali. Ne znam zašto bi se neko s godinama i gubljenjem pokretljivosti tela svesno odricao jedine neuništive i nikada nepokretne konstante poput duha. Ali nije ni čudno onda što stari ljudi neguju džangrizavost i prezir prema mlad(j)ima. Zavide im na pokretljivosti. Fizičkoj ili umnoj, šta je već kome poznatije...

Toliko o tome da su stariji mudriji. Oni su samo imali više vremena da sami sebi upropaste suštinu. Strašno je to što se toliko užive u tu destrukciju smisla da su u stanju da depresivno izgovore:,,Još si mlad, shvatićeš''. Šta? Da imam još da učim o tome kako da zaboravim sve što je stvarno važno i uspešno postanem propast od čoveka poput primera koji mi sobom naturaš?

Ne radim to namerno, ali sad kad vratim film, ja kad pokušam u tim monolozima da pronađem dijalog, a njima razumljiv, koji zahteva od mene da se hvalim, obično spomenem Vladu. Nije baš povezano sa nepokretnostima i zaposlenjima, ali mi pokreće duh i upošljava me. Bavim se. Učim. Volim. Delim. Dajem. Primam. Osećam. Rastem. Gradim. 

Duh.

Juče nešto posle podneva Snežana Dakić stoji ispred crkve sv.Marka u bundi i WalkMax patikama, i s osmehom oko glave na čijim očima su firmirane naočari za sunce, oduševljeno zuri u građevinu ispred sebe. Osim ako je zanemela pred arhitektonskim sjajem crkve, baš je ne razumem. Mislim, daj bre. Znajući stepen narcisoidnosti i umišljene poznatosti koju gaji prema svojoj personi - žena je bezmalo pozirala ispred crkve. Ne znam šta je od čega pogrešnije u podvučenoj rečenici. Ne Snežo, nećeš me ubediti da si velika hrišćanka. Eventualno ako napraviš emisiju o tome koliko si trendi hrišćanka. Onda možda razmislim, nekih sekund i po koliko mi bude trebalo da lociram daljinski.

Da li se njen izabranik hvali njom, njenom bundom, njenim životom u trendu, ili njenom neprikladno eksponiranom ushićenošću pred hramom božijim? Jer on sve to ima, cenim. Sve to. Eeej.

****

Vlada mi je sinoć skuvao kafu iako je znao da ću zaspati čim je ispijem. Snimio je kako sviram ,,Do nam želi dobar dan'' a onda to izmiksovao. Ispao je neki hip-hop. Do suza me je nasmejao. On ume da probudi dete u sebi. A onda i u meni. I evo, hvalim se time. Ponosna sam što me voli čovek koji ume da se smeje i da nasmeje, i što volim takvog čoveka. Više se krećemo nego što stičemo. Više pešačimo nego što se vozimo. Više planiramo kako ćemo urediti zajednički prostor nego koliki i gde će on biti. Više se smejemo nego što visimo po lekarima. Više radimo nego što zarađujemo. Više se bavimo nego što izgledamo. Više dajemo nego što uzimamo. Više jesmo nego što nismo.

Da, hvalim se.
















недеља, 16. фебруар 2014.

kavez

Marius je bio višak. Pa je upucan u glavu i bačen lavovima, inače drugarima zatvorenicima. Ali to je na zapadu, kakve veze ima. U regionu, gde je žirafa misaona imenica isto koliko i par hiljada evra, pse i dalje kače za kuku automobila i vuku po asfaltu. A jedan zamalo vučjak danas je viđen u  zvezdarskoj šumi kako na tri noge jedva prelazi 50m/h. I ne znam šta je bilo sa Milom, kojoj je monstrum odsekao šape. I ne znam koliko je stotina mačaka i pasa otrovano prošle godine samo u komšiluku. I ne znam, zašto se još niko ne revanišira tim pacijentima iz prethodnih redova koji sebe nazivaju ljudima... A svoje mete istresanja, životinjama.

Ne znam...

Plače mi se. Kako smo postali tako... nenormalni? Loši, zli, izopačeni, bahati, idiotni, ljuti na sebe, ljuti na tebe, ljuti na sve, ljuti na svet? Ljuti na one koji još uspevaju da održe prirodu prirodom u sred kataklizme koju smo joj i im priredili...? Plašimo me. Ako ćemo iskreno, ni sanjala nisam da će mi jednog dana babaroge, veštice, duhovi i pauci biti mačiji kašalj u odnosu na NAS.

Šta znam...

Najgori košmari su oni na javi. Plaši me ćutanje. Nafta. Guranje u redovima hipermarketa. Deklaracije. Bušenje komšijskih guma. Baklje. Tuča drugova iz generacije. Noževi. Devojčice u tangama. Anti-bebi pilule. Dečaci u kladionicama. Dugovi. Nastavnici u strahu od devojčica u tangama i dečaka u kladionicama. Droga u osnovnoj. Droga u srednjoj. Droga na faksu. Droga umesto faksa. Faks umesto posla. Posao umesto života.

Sve znam...

Da li se sve to stvarno dešava? Koji to dijagnozirani veliki braca snima i režira? Zašto baš mi i zašto baš sada? Zašto nismo odbili gostovanje i nastavili postojanje nekog smisla i nekog MI? Ovce li smo? Uz dužno poštovanje jedne tako darežljive odomaćene životinje... I svih njihovih životinjskih rođaka. Maznuli smo im dom. Maznuli smo im pravo na dom. Maznuli smo im meso, mleko, termoizolaciju, kožu, utrobu, čitav život. Dali smo im kaveze.

Plače mi se...

Strpajte me u kavez. Nek' nemam slobodu kretanja dokle god imam slobodu uma. Bezumnima dajte da šetaju slobodno. Neka. Ionako ti putevi odavno nisu oni kojima bih koračala...

четвртак, 6. фебруар 2014.

džek pot


Mislila sam da treba da je tražim. Da joj težim. Da joj se nadam. Da je prizivam. Da je dozivam. Da se ljutim kad se ne oglasi. Da se pitam koliko je ima za mene u ovom životu. Mislila sam da to tako ide. I nije se odazivala, nisam je osećala.

Sreća.

Nije to neko opšte stanje, izvan uma, neko od nas odvojeno čudo koje nam izmiče i skriva se. To je misao. Misao stvara osećaje. Između ostalog, osećaj sreće.

Ja sam srećna. Stvarno mislim to. Osećam to. Živim to.

Odbijam da na tu misao, na to osećanje, utiče bilo šta čemu je mesto izvan mene. Jer moja sreća nikada ne može biti stvar izvan mene. Samo je ja mogu sebi oduzeti. A to ne želim, niti to mogu, jer volim sebe.

Stvarno mislim to. I osećam to. I živim to.

Dug je to put, prihvatiti odgovornost za sopstvenu misao, i sve posledice koje ona nosi. Dug, utoliko što ima mnogo stanica. Mnogo zadržavanja i ukrcavanja drugih, tuđih misli. Neko je nekad negde pomislio da nisam srećna, ukrcao se u moju svest sa svojim prtljagom misli i ja sam tu tuđinsku misao prihvatila, zamenila za svoju, načinila je, srećom nakratko, svojom, i živela je. Ili sam barem pokušala. Kad sam shvatila da zapravo ne živim - da životarim, venem, umirem - odbacila sam je. Izbacila sam je na prvoj stanici. Vratila mi se moja misao. Ona sa početne stanice, ona sa kojom sam se rodila. Ona sa kojom se svi rodimo. Srećni smo.

Osećamo. Živi(s)mo.

Kreirali su nam od dragocenih života put koji ne vodi nikud. Put koji ne vodi nikog i nigde, koji ne gradi i ne spaja, ne inspiriše i ne oduševljava. Put koji nas lomi, krcka, gricka, čereči, razdvaja, odvaja, jedne od drugih i od nas samih. Put na kome je jedini cilj platiti sve one stvari za koje su nam rekli da ih ne možemo imati besplatno. Ali da su nam od životne važnosti. Kreirali su takav put. Ili barem pokušavaju. Meni, taj njihov ,,put’’, samo je stanica na mom Putu. Onom koji kreiram svojom mišlju. Onom koji vodi, spaja, inspiriše i oduševljava. Mene. Samo mene. I taj Put nema neki krajnji cilj koji već nisam uvrstila u njega samog. Nema neki snevani broj na računu koji se hvali nulama, ili neke sakupljene kvadrate koji se hvale lokacijom, ili neke uglancane četvorotočkaše koji se hvale kilometražom. Ne, nema takav cilj. Njegov cilj je on sam, sa jedinom pravom mišlju, osećajem i življenjem u svakoj njegovoj etapi. Sreća.

****

Bole me leđa. Užasno me bole, sad već godinama. Jeste da previše sedim, i predugo sam vezana za računar, i premalo sam se trudila da ispravim držanje, dok se još moglo ispraviti. Ali toliko me boli da sad već počinjem da mislim da je psihosomatski. Imam neki teret, nevidljivog gabarita ali vrlo darežljive težine, i kao da hoće da me pritisne jož bliže tlu nego što genetika već jeste. I razmišljam šta bi to moglo biti. Mislim, sigurna sam da je tu, osećam ga, dakle tu je, ali ne vidim ga kad se pogledam u ogledalo ujutru ili neki izlog uveče, i nije mi jasno. Šta je on, pa još toliki, ako ga na sebi ne vidim? Još se kalemi? Upravo sam ispravila kičmu. I već mi je lakše. Ali boli i dalje.

Nisam ništa manje srećna zbog toga.

Bol nije katalizator nesreće. Zato sam se zbunila. Vezivala sam ih nekada, ali ispade da nije bol jednako tuga. Da jeste, majke bi se po počecima života svoje dece raspale od tuge. A ne raspadnu se, nego ožive. Nekad bol prosto znači da osećamo. Da živimo. I zbog njega nema smisla tugovati. Tužno bi bilo ne osećati... E to bi bila prava nesreća.

Boli me što osećam ovaj svet, unakažen kakav jeste. Ali me taj bol usrećuje, jer mi govori da još nisam otupela. Još se nisam predala ciframa i računima. Još me sreća prati, jer joj je u meni najbolje.

****

Neki Džek duguje Slaji brda para. Dobro, de, nisu brda za nekog ko, šta znam, zimuje na Zlatiboru, al' za nas prizemljenije, jeste neka Avalica. Džek nikako da ispadne džek, pa da ih vrati. A u mogućnosti je. Ali neka. Čekaćemo Džeka, jer smo tako u mogućnosti. Sreću smo tutnuli svuda, osim po džepovima, štekovima, i Džekovima.  

понедељак, 6. јануар 2014.

pucanje od bolesti

Kaže mi juče deda na pijaci da badnjak sigurno nema parazite jer je iz njegove šume. Nisam razumela da li se hvalio time što (ne znam kojom metodom) uspeva da održi čistom celu svoju šumu ili samo time što poseduje čitavu jednu šumu. Ja posedujem čitavu jednu sobu i ne uspevam nikako da je sa stopostotnom sigurnošću zovem čistom. Mada želim da verujem da nema parazita. Osim mene.

Otkud tol'ke šume odjedared kad sve kao kriziramo s rastinjem? Srbija je možda do juče bila plućno krilo istočnog sveta a da nije imala pojma. That's ok. O mnogo tome mi kasno saznajemo, na sopstvenu štetu. Glupo je, i teško na kraju krajeva, menjati navike.

Navikli smo i na rekonstruisanje Kosovskog boja svakog šestog u januaru. I malo pre i dosta posle toga. Jebeš ga, krvlju natopljena zemlja i podzemlja, samo na pucanj zaigra srce. Petarde su legalne, a pivo posle 22 ne. Ja kad pijem točeno, to znamo kelner, tata, Jasna, Vlada i ja. U najširem sastavu. I svi se radujemo. A komšija kad baca petarde to znaju svi sem pokojnih mu roditelja vojnih lica. Koje bi jedino i mogao obradovati tako nečim  kretenskim. Ironijo, i Božiću si teška.

Kontam beli luk. I dren. I pšenicu. I bokvicu. I majčinu dušicu. Ali pucanje od zdravlja koje se vezuje za konzumente pomenutih narodnih lekova, to ne kontam. Ali kontam da su ovi što se ubiše od pucanja pravoslavnog i sveočinskog, sve samo ne zdravi. Pa uzdravlje, braćo bolesnici! Sad vam ne smeta što Beograd gori. Mir Božiji, ali zato Rat Čovečiji. Blog se rodi.